Vjerujemo da postoji ljubav na prvi pogled. Očarani ljepotom i pitomom divljinom kojom odiše možemo reči da smo se i mi na prvi pogled zaljubili u taj veličanstveni predio, predivni Velebit. I nije dovoljna jedna posjeta. Baš naprotiv, toliko omamljeni njime uvijek mu se rado vraćamo i istražujemo dio po dio njegovog prostranstva. Tu ljepotu je zaista teško i opisati. Morate doživjeti Velebit da biste znali o čemu vam pišemo i osjetili dašak ljubavi koji nam pruža.

Iz Kaštela krećemo prema Zadru pa dalje do Baških Oštarija, u koje smo se spustili sa nama nezaboravne Premužićeve staze. Sada odlučujemo da krenemo na drugu stranu. Došli smo na početak staze kasno u noć te odlučismo da prespavamo i ujutro rano da krenemo ka Ždrilu i Ždrilskom kuku. Da ne budimo ljude u hostelu prenoćili smo ipak u autu. To je poseban doživljaj bio za Maciku. Cijelu noć nije zaspala nego znatiželjno posmatrala šta se dešava napolju. Ptičice, miševi i lisice joj nisu dali mira pa ih je znatiželjno posmatrala. Noć je bila prekrasna. Mračna šuma ispred nas, a milion zvijezda iznad nas koje su krasile nebeski svod. Iako bismo i mi sa Macikom posmatrali tu ljepotu, umor nas je sustigao pa smo utonuli u san. Nakon cjelodnevne vrućine godila nam je svježina koju nam je Velebit pružao.

Prve zrake sunca nas probudiše. Spakovasmo se i krenusmo ka Ždrilu dok je još uvijek svježe i ugodno za hodanje. Iznad hostela Baške Oštarije započinje planinarska staza. Ugodno jutro je i Maciki odgovaralo. Čim je kročila na zemljani put kao da je podivljala, nismo je mogli kontrolisati. Trčala je, skakala, lovila bubice koje su izlijetale pred nju. Mi smo se polahko penjali uz stazu. Ubrzo dolazimo do žičare i pred sami njen završetak ulazimo u šumu. Gusta šuma u koju su sunčeve zrake jedva prodirale i obasjavale planinarsku stazu pružala je osjećaj mira i vedrine. Mislimo da je teško čovjeku biti namrgođen, mrzovoljan ili nesretan u ovakvom okruženju. Samo nas troje i ta ljepota svuda oko nas. Vrlo interesantna i dinamična staza nas je dočekala. Malo uspona, pa spusta pa ponovo uspona, pa spusta i tako čini nam se unedogled. Taman kad se zagriješ tokom uspona već je vrijeme da se spuštaš, pa time staza nam je baš bila opuštajuća, bez ikakvog napora. Serpentina po serpentina i ne primijetismo kako ulazimo sve dublje u prostranstva Velebita. Usput smo naišli i na šumske jagode čiji nas je miris opijao, ali nažalost teškog srca smo morali pored njih proći. U zadnje vrijeme smo čitali upozorenja za mišju groznicu na Velebitu pa smo se morali suzdržati od branja šumskih plodova. Čak smo pazili i na Maciku da ne lovi miševe. Iz šumice u šumicu, preko male livade stigosmo već na pola puta do Ždrila. Sunce je već počelo jače grijati ali svježinu nam je donosio povjetarac koji bi povremeno pirkao.
Ono što nam je bilo trn u oku je makadamski put koji je ispresijecao šumicu. Jednostavno nije pripadao tamo i narušavao je tu prirodnu ljepotu i harmoniju. Ali pretpostavljamo zbog požara i drugih prirodnih nesreća da se nalazi tu, da bi se sačuvalo to bogatstvo Velebita, pa iole možemo da zažmirimo na to narušavanje prirodne sredine.
Macika je radosno šetkala između nas. Hladovina koju nam je drveće poklonilo joj je činilo ugodniji ambijent za njenu igru. Oborena i suha debla su pružila joj najljepšu pedikuru. Malo je dotjerala noktiće i sad može zadovoljna da nastavi sa uživanjem.
Nakon nekih dva sata hoda kroz šumu ugledasmo planinarsko sklonište Ždrilo. Drvena kućica sa kosim krovovima i špicastim vrhom, sa strane obloženo kamenjem baš se prekrasno uklapala u ambijent. Kada smo ušli unutra je sve izgledalo nekako minijaturno ali prelijepo jer je sve od drveta urađeno. Raspakovali smo se i otišli na obližnji vidikovac popiti kaficu sa predivnim pogledom na more i fascinantni otok Pag. Prilazeći vidikovcu divokoze su nas sramežljivo gledale sa stijena.
Nijemi pred ljepotom ispred nas pijuckali smo kafu. Macika je potražila hlad uz nas i odmarala osluškujući zvukove ptica koje su nam pjevušile.
Odmorismo te krenusmo na Ždrilski kuk malo nejasno markiranom stazom ali nama to nije predstavljalo problem. Izlazak na vrh te pogled koji se pruža sa Kuka je nešto što bi svaki planinar trebao doživjeti. Pošto je sunce jako grijalo Macika je našla hlad među kamenjem te posmatrala u daljinu, a mi malo odmorismo pa zbog vrućine brzo krenusmo nazad. Spustismo se do skloništa, prepakovasmo stvari, doručkovasmo te uputismo se ka Oštarijama. Polahko smo šetali kroz šumu te usput sretosmo samo dvije osobe koje su same planinarile Velebitom. Među njima je bila i dražesna Verica za koju smo nedavno saznali da ima mačka Maxa koji planinari. Nažalost ovaj put nije bila u njegovom društvu. Iznenadilo nas je da nismo više ljudi u putu sretali. Čak sav put ka Ždrilu smo prolazili kroz paučinu, kao da danima ljudska noga tu nije kročila. Priča za pričom i dolazimo do Oštarija. Kao nagradu, poslije vrućeg dana na Velebitu, rashladismo se i ručasmo u hostelu Baške Oštarije. Ukusna hrana u okruženju punom veselih planinara bila je dobar odabir za završetak jedne predivne planinarske ture. Upoznasmo i divne osobe koje su prepoznale Maciku pa nam se javiše i učiniše zadovoljstvo da provedemo koji ugodan trenutak sa njima. Predivan je osjećaj znati da Macika unosi pozitivu svojom pojavom i da et zahvaljujući njoj, više nego inače, upoznajemo razne ljude iz drugih dijelova Hrvatske koji prate naše pustolovine. Bilo je prekrasno dan završiti sa osmijehom naše drage Jasenke koja je bila vidno oduševljena Macikom. Osmijesi koje Macika izmami ljudima unose toplinu u naš život i obogaćuje nas. Predivan je osjećaj znati da si jednim malim činom uljepšao bar na trenutak nečiji život.