1 DIO 

Tople junske večeri, dok smo sjedili sa društvom u kafiću, pažnju nam je privuklo lajanje psa. Pas je, gledajući prema obližnjem autu, uporno pokušavao odvojiti se od vlasnika.  Kada je na par sekundi pas prestao da laje, čuli smo prodorno mjaukanje u blizini auta. Kao da na sav glas neka mačka mjauče. Mislili smo da je preplašena zbog psa pa smo izašli da joj pomognemo da prođe pored njega. Podvukosmo se ispod auta i ugledasmo sklupčano maleno iznemoglo mače. Treslo se od straha i svojim sitnim glasom tražilo je pomoć. Dohvatismo ga i privismo uza se. Vrlo brzo se smirilo, kao da je znalo da je to njegova sigurna luka. Mače je bilo tako maleno, da je moglo stati u jednu šaku. Oči su mu bile zatvorene i sljepljene. Zato je i bilo preplašeno, čulo je lajanje psa a nije kako treba moglo niti vidjeti gdje je. Uzeli smo malo mlijeka i pokušali mu dati, ali je odbijalo. Par minuta smo razmišljali šta ćemo sa njim, nismo željeli odvojiti ga od majke. Možda ponijeti ga na liječenje pa ga vratiti njegovoj majci. Međutim rekoše nam da je tog dana nastradala jedna mačka kod kafića i pretpostavljaju da je to bila njegova mama. Zato je i on vani jer mu ona nije dolazila pa je izašao tražiti je. Samo smo se pogledali i sve je bilo jasno - maleni ide sa nama kući. 

Kako smo odlučili ponijeti ga kući, prvi cilj nam je bio da ga izliječimo, a poslije ćemo vidjeti šta dalje sa njim. Macika inače nije društvena i nije naklonjena drugim životinjama, pa smo znali da bi bio težak suživot sa njim u kući. Razmišljali smo da ga poslije liječenja damo na usvajanje, da razveseli neku dragu osobu, ali smo oboje znali u tom trenutku da do toga nikad neće ni doći. Imali smo osjećaj kao da nam je Bog poslao u emanet ovo mače da brinemo o njemu. On je sad imao samo nas dvoje. Tako je brzo došla odluka da on ostaje sa nama. 

Bili smo svjesni da će biti problema sa Macikom, jer je navikla da je naša jedina mezimica, i da ćemo morati prolaziti kroz razne situacije kako bi ih sprijateljili ali smo bili spremni na to. Na putu prema kući sve vrijeme je bio sklupčan u krilu ali nije mjaukao. Kada smo došli kući, po običaju, Macika nas je čekala kod vrata da nas pozdravi i da se izmazi. Pokušali smo sakriti od nje mače ali ga je vrlo brzo osjetila i ugledala, pa je odmah počela da frkče.  Kada je prestala da frkče, primakli smo joj mače da ga onjuši a zatim ponovo krenu da se žali zbog njegove blizine. Vrebala ga je mrkim pogledom. Otišla je u čošak sobe i posmatrala ga. Okupasmo mače i očistismo mu okice, te ga pokušasmo nahraniti malenom kapaljkom. Razrijedismo ponovo kravlje mlijeko i pokušali smo mu bar malo toga dati. Odbijao je jesti ali smo bili uporni da bar malo pojede. Bio je tako malen da je tada mlijeko jedina hrana u kući za njega bilo, za Macikinu hranu je ipak premlad. Do kasno u noć ostasmo budni uz njega, dok ga ne nahranismo bar malo i ne osušismo nakon kupanja. Prvu noć spavali smo u odvojenim sobama, jedno sa Macikom a drugo sa mačetom, da ga Macika slučajno ne bi napala. Sklupčao se u toplu postelju. Ponekad bi samo nakratko mjauknuo pa smo ga pokušavali ponovo nahraniti. Tokom noći kad bismo se probudili provjeravali bismo da li je živ. Nepomično bi ležao, pomjerali smo ga ali se nije mrdao i to nas je plašilo. Tek nakon par pokušaja probudismo ga. Laknulo nam je, znači još uvijek je živ. Vjerovatno je osjetio da je na sigurnom, pa je spokojno mogao da odspava i odmori se. Molili smo Boga da preživi do jutra da ga možemo odvesti veterinaru i dati mu odgovarajuću hranu. Bio je skroz nejak i iznemogao. Tu noć je mirno spavao kao da je s nama već danima. Povremeno bi se tokom noći izmazili i sa Macikom. Čitavu noć je probdjela ispred vrata sobe u kojoj je mače spavalo. Nije navikla da su neka vrata zatvorena i nije navikla da ne spava pored oboje. 

Jutro je donijelo samo još više problema. Macika je bila ljuta na nas što smo donijeli mače i što nije mogla da hoda po kući slobodno. Opet smo joj dali da ga onjuši i pričali joj kako je bolestan i da trebamo ga izliječiti pa da ga mora i ona da pazi. Ranim jutrom uputismo se veterinaru kako bi obavio pregled i vidio u kakvom je stanju mačić, te da nam da terapiju za njegove okice. Mačić je bio u vidno lošem stanju. Veterinar nam je rekao da ga nismo to veče ponijeli kući i brinuli se o njemu, jutra sigurno ne bi dočekao. Primio je injekciju, dobio tableticu protiv parazita, ali kako je bio prehlađen dobio je i antibiotik jer njegovo malešno tijelo nije imalo razvijen imunitet. Na oba oka je imao razvijenu infekciju, u poodmakloj fazi. Kada smo ga stavili na vagu bio je malo teži od 200gr. Pošto nam je veterinar rekao da je dečko u pitanju, prozvasmo ga Mališa. To ime smo mu dali zato što je bio svakako malešan i zato što smo željeli da se izbori sa bolešću i infekcijama i stane na svoje noge baš kao i ski skakač Adam Mališa, koji je bio itekako borbenog duha. Nakon neprespavanih noći, hranjenja na flašicu, bezbroj odlazaka veterinaru i primjene raznih terapija Mališa uspjeva progledati na jedno oko. Mačiju hranu je odbijao jesti, pa smo na razne prevare ga hranili. Skuhasmo piletinu i pokušasmo mu to dati, i tada shvatismo da je to bila hrana koju želi. Odahnusmo jer bar nešto želi normalno jesti.  Bili smo radosni, vidno je napredovao. Kada smo ga pronašli imao je oko 200gr, a već nakon nekih mjesec dana, kada smo ga  drugi put vagali, imao je oko 500gr. Napredak je bio očit. Sad je već izgledao kao pravi mačak. Počeo je da njuška po kući, opustio se i počeo istraživati. Macika je još uvijek negodovala njegovo prisustvo. Iz prikrajka bi ga posmatrala i čim mi ne gledamo šapom bi ga udarila, frktala na njega, kao da mu se sveti što nam odvlači pažnju od nje. Čim samo kažemo “Macika”, da se u bijeg jer zna da ne damo da ga dira. Mališi je jedno oko izliječeno, ali za drugo veterinar kaže da teško išta se može uraditi, najbolje bi bilo izvaditi ga. Infekcija ga je toliko napala da Mališa više i ne vidi na njega. Međutim primijetili smo da reaguje na svjetlost i na to oko, pa smo otišli i drugom veterinaru po savjet. On nam je rekao da je moguće da vidi sjene, pa odlučismo i dalje pokušavati da ga iole spasimo. Dobismo mast kojom smo u narednom periodu mazali oko i antibiotike da pokušamo spriječiti infekciju da se razvija i dalje. Bila je to duga borba. Mališi bi zbog infekcije nateklo oko i područje oko njega, ali vrlo brzo bi sazrilo i iscurio bi gnoj. To je normalan proces, tako nam je bar veterinar rekao. Važno nam je bilo da je opće zdravlje Mališa super. Bio je to razdragan mačić, pun života.  

Jedno veče smo odlučili povesti ga u šetnju sa nama. Našli smo jednu stazu kroz šumicu, udaljenu od ceste, koja bi bila idealna za njegovu prvu šetnju. Po izlasku iz auta držali smo ga u naručju. Malo udaljivši se spustismo ga na tlo. Staza je bila djelimično zemljena, a djelimično prekrivena sitnim kamenjem. Stupivši na tlo, načulio je svoje malehne uši da osluškuje okolinu oko sebe. Macika se već dala u istraživanje i sva ponosna koračala ispred njega. Kako se ona odmicala od nas, tako je on žurio da je stigne. Već polahko primjećujemo iz dana u dan da žudi za tim da ga ona prihvati i da stalno želi da se igra sa njom. Ali ona se pravi nedodirljiva i ne želi da ga pusti blizu sebe. On se trudi da prati njen korak i ne ispušta je iz vida. Čim Macika se negdje zavuče, on brže bolje skrene sa staze da se sakrije. Kao da se uz Maciku osjeća sigurnim, a kad nje nema obuzme ga strah. Macika se povremeno vrati do njega, onjuši ga i frkne usput pa brže bolje u bijeg se da. Korak po korak, Mališa se sve više oslobađa. Njuška okolinu i osluškuje zvukove, prateći Maciku u stopu. Sad već polahko i trčkara za njom, te jednim dijelom staze prolaze rame uz rame, kao najbolji prijatelji. To nam već djeluje obećavajuće, da ima šanse da se uskoro i sprijatelje. Kako noć pada, vraćamo se ka autu radosni jer je i Mališa uživao vani zajedno sa Macikom. 

Vrlo brzo odlučismo ih povesti i na kampovanje. U večernjim satima dođosmo na plato sportskog penjališta u Drežnici. Sklupčao se pored nas u šatoru i tu proveo noć malo osluškujući zvukove koji su dolazili izvana, a većinom mirno spavajući. Ujutru kad otvorismo šator Macika se da u bijeg, u istraživanje. Kako izađe ona, tako polahko za njom i on. Izvirujući iz šatora prvo je razgledao gdje se nalazi. Zatim kroči vani te poče da istražuje okolinu oko šatora. Njuškao je i posmatrao sve oko sebe. Kada bi se malo prepao graje u blizini, brže bolje bi se sakrio ispod krila šatora i radoznalo posmatrao. Veselo je trčkarao oko šatora, te se povremeno skrivao. Ali kad bi se baš umorio ušao bi u šator, smjestio se na vreću za spavanje i zaspao. Tu se osjećao sasvim sigurno. Kampovanje mu je baš prijalo. 

Vidjevši da priroda budi radoznalost kod njega, odlučismo ga ubrzo povesti na Velebit. Odluka je pala da idemo na Tulove grede. Travnatim dijelom je koračao smjelo za Macikom, a preko kamenja smo ga nosili. Spuštajući se i penjući po kamenim blokovima osjećao se malo nesigurno, pa se privio uz nas i tek tada u potpunosti opustio. Tako pade i njegov prvi vrh - Tulove grede. Kratko se zadržasmo na vrhu, pa prije mraka krenusmo ka autu. U povratku je još malo šetkao se livadom i svojom slatkom njuškom upijao mirise oko sebe. 

Brzo dođe sezona godišnjeg odmora. Kako smo odlučili da ove godine idemo u Rusiju, na najviši vrh Evrope, odluka pade da povedemo samo Maciku, a Mališu ostavimo na čuvanje kod roditelja. Ipak je još malen za takav pothvat, pa za njegovo dobro ostavismo ga u Bosni i Hercegovini. Ali ipak vrijeme će pokazati da ta odluka je za njega skoro bila kobna. Ali kako kažu, od sudbine se ne može pobjeći. Od tog dana kreću još veće komplikacije sa njegovim zdravljem, sa kojima se i dan danas borimo…

Nastavak uskoro….