Na hrvatskoj strani masiva Dinare, iznad visoravni Vrdovo, uzdiže se jedan prelijep vrh koji smo odlučili posjetiti ovaj put. Svojim vidicima, prvenstveno na Kamešnicu i Troglav, sve svoje posjetitelje ostavlja bez daha. Krenusmo iz Kaštele ka Hrvacama, te dalje uskom cestom ka visoravni. Dolaskom na visoravan dočeka nas prostranstvo obgrljeno proplancima i vrhovima masiva Dinare, unutar koje se krila neopisiva ljepota. Vrhovi omotani bijelim pokrivačem, a podnožje još uvijek je nastojalo da ne sakrije već prigušene, ali idalje prekrasne, jesenje boje. Dolazimo do raskrsnice gdje treba da odaberemo da li ćemo VAMO ili TAMO u novu avanturu. Tu napravismo malu pauzu. Macika se protezala uza stub sa planinarskim markacijama kao da joj je cilj već nešto ispenjati, pa makar i taj stub za početak. Ispunismo joj želju pa je podigosmo. Baci pogled u daljinu i poče da gleda i osluškuje šta se sve nalazi oko nje. Poče da se buni kad smo je htjeli uzeti, kao da bi još vremena željela provesti tu u osmatranju. Ali ipak krenusmo dalje, dan je bio idealan za istraživanje novih predjela Dinare. Krenusmo ka planinarskom domu ali zbog sniježnih nanosa na putu parkirasmo auto na udaljenosti od doma otprilike petnaestak minuta pjehe. Sunce nas je obasjalo, a Macikine okice zasjaše nevjerovatnim sjajem. Poče da trči, njuška i vidno da uživa. Približismo se domu, Macika zastade pa krenu da protabiri ko to sve sjedi pored doma. Nije htjela da nastavi šetnju dok ne bude sigurna da je sve provjerila što je interesovalo. Podigosmo je na ruksak da bismo se pokrenuli dalje, a čim zamakosmo iza doma skoči i nastavi da se šetka. Ubrzo smo izašli na dobro markiranu planinarsku stazu ka vrhu. Macika nije bila oduševljena putem. Sitno kamenje razasuto po putu joj nije godilo šapicama. Vješto ih je izbjegavala tražeći svako malo busen trave na koji će da stane. Dolaskom na sniježnu površinu ukazaše se raznoliki životinjski tragovi. Čak i medo još uvijek nije utonuo u zimski san, nego je i on odlučio da ipak malo uživa u zimskoj idili. Kao i nama ni njemu još uvijek nije toliko hladno pa da pobjegne i sakrije se u svoju jazbinu i čeka ponovo buđenje prirode. Tragovi su bili svježi pa smo radoznalo razgledali oko sebe da vidimo da li se nalazi u blizini. Ali ipak već se izgleda udaljio daleko od nas. Prisjetismo se bliskog susreta sa medom na Leliji, pa smo nekako priželjkivali i sada da ga vidimo, samo ovaj put na malo sigurnijoj udaljenosti. Nažalost to nam se nije ostvarilo. Bez obzira na moguću opasnost koju nosi susret sa divljim životinjama uvijek potajno priželjkujemo bar iz daljine ih vidjeti. Macikine šapice su već ranije stupile na snijeg, ali joj je ovo prva sniježna šetnja. Pažljivo je spuštala šapice, koje su uranjale u snijeg, pa ih je lagano izvlačila i otresala. Par koraka joj je bilo neobično, polahko se prilagođavala, a poslije već trčkarala kao da je ispod njenih šapica zelena prostrana livada a ne sniježni pokrivač. Dolazimo do raskrsnice gdje jedan put vodi ka Troglavu a drugi prema vrhu kojem smo se uputili. Od polazne tačke vrh smo vidjeli daleko u daljini, skroz malešnog, a sad je bio sve izraženiji. Ali ipak ostalo je još hodanja do njega, ni pola puta još ne prohodasmo do sada. Snijega je bilo sve više i više, na nekim dijelovima smo propadali do koljena u snijeg. Preko sniježne livade stižemo do krajnjeg uspona ka vrhu. Preostajalo nam je nekih pola sata malo jačeg uspona. Laganim korakom krenuli smo mu u susret. Ispred nas kao da se prosulo milion zvijezdica. Zaleđena sniježna površina objasjana sunčevim zrakama presijavala se. Samo površinski teren je bio zaleđen, te smo normalno gazili kroz snijeg. Macika zbog svoje male težine morala je gaziti po površini, te izvuče kandže da ima osiguranje pri hodu i oprezno krenu ispred nas. Iako nam je izgledalo da se muči i da joj ne godi podloga, digli smo je na ruksak, ali njena tvrdoglavost je pobijedila. Skoči sa ruksaka i nastavi šetati kao da želi pokazati da ona to može i da će na svojim šapicama izaći i na ovaj vrh. Kada bi joj bilo hladno po šapama, uzeli bi je na par trenutaka u ruke da ih ugrijemo, ali bi ona brže bolje skočila i nastavila hodati. Vjetar je počeo lagano puhati, a mi se nađosmo na vrhu. Predivan greben Dinare ukaza se pred nama. Kako impozantna slika sa vrha, predivan vidikovac. Mramorni krst je postavljen na vrhu u čast Hrvatskim braniteljima, a u blizini njega malo sklonište sa natpisom Mali Maglaj. Dok smo mi razgledali okolinu, Macika se dala u istraživanje skloništa. Još na jedan vrh Dinare kročiše Macikine šapice, na Mali Maglaj (1.455 m/nv), ali joj to ne bi dosta, a ni nama. Kako je blizu i vrh Maglaj ili zvan još Veliki Maglaj (1.475 m/nv) odlučismo i do tamo prošetati. Samo par minuta je bio udaljen, nalazio se na bosanskohercegovačkoj strani masiva Dinare. Ka vrhu je padina bila još više zaleđena, ali je bio mali nagib pa smo lahko kretali se i bez zimske opreme. Vrh je označen hrpom kamenja pored koje jedva vidljivim slovima piše Veliki Maglaj. S vrha se pružao nezaboravni vidik na Kamešnicu, Troglav, Biokovo, Mosor, Svilaju, Cincar, Vran, Čvrsnicu. Jedan zaista vidikovac vrijedan posjete.

Zbog vjetra koji je puhao nismo se puno zadržavali, nego krenusmo lagano nazad. Spuštali smo se padinom između Malog i Velikog Maglaja, pa birasmo neki svoj put, nismo željeli vraćati se ustaljenom stazom nego prepriječismo put i direkt se uputismo ka domu i zatim do auta. Kako se noć spuštala na tu prekrasnu planinu, bivalo je sve hladnije. Napolju je bilo sve hladnije, a mi ispunjeni toplinom koju nam je poklonila ljepotica Dinara svojim ugodnim gostoprimstvom polahko krenusmo kući.