Nekako smo ga uvijek posmatrali i divili se iz daljine, maštali o njemu toliko puta govoreći sebi da ćemo i na Volujak stići...ali nije nam se dalo...sve do ovo koji dan. Bilo je par planina u užem izboru koje bismo da obiđemo ali ovaj put Volujak je presudio, mjesto gdje ranije nismo bili. Gola planina bez hladovine ali ipak veličanstvena, privlačila je mnogobrojne planinare pa i nas. Krenusmo prema Papinom dolu na čijem lokalitetu je smješten planinarski dom Volujak. Kada smo došli bilo je kasno popodne ali veseli domaćin i jos veselije društvo, koje se okupilo oko doma i šadrvana, su nas dočekali zaista velikodušno. Kada su Maciku vidjeli bili su znatiželjni otkud ona sa nama baš tu podno Volujka. Koliko su brižni domaćini govori i to da su, zbog psa u blizini, do tolike mjere o njoj svi brinuli kao da je njihova a ne naša maca. Rasklopismo šator ispred doma, pridružismo se veseloj družini oko vatre i tako krenu pripovijedanje raznih životnih i planinarskih priča. Razmjenjivali smo utiske s prethodnih pustolovina te nas zapitkivaše i o Maciki, jedinoj kako kažu mački koja je posjetila većinu BH planina. Tako tema po tema, sat po sat do kasno u noć. Noć bijaše topla i mirna da smo se uspjeli baš lijepo naspavati i odmoriti, tako da jutro dočekasmo čili i veseli. Dok su svi u domu i oko doma spavali nas troje smo lutali naokolo istražujući okolinu. Odlučili smo da šator i sve ostalo spakujemo kad se vratimo te požurismo da doručkujemo i pravac ka Volujku. Volujak ima 16 vrhova većih od 2000 m/nv. Mi smo se odlučili na kružnu turu uz penjanje na najviši vrh Volujka. Prvih pola sata smo prolazili ravnicom bez hladovine ali je jutro bilo pa nam je bilo ugodno i hodati. Izvor Sutjeske je u blizini puta kojim prolazimo ali odlučismo da ga posjetimo u povratku. Nakon pola sata ulazimo u šumicu, nekih stotinjak metara, gdje je ujedno i jedina hladovina na koju smo našli na Volujku. Polahko vijugavom stazom smo išli uzbrdo. Posmatrali smo u nedogled, ali nas se najviše dojmio greben Lebršnika koji se pružao ispred nas. Kako je samo impozantan, mami te da i njega obavezno staviš negdje u plan idućih putovanja. Na početku uspona nalazi se izvor na kojem zastadosmo, napunismo vode te macu okupasmo. Prošli smo pokraj konja koji su bezbrižno pasli u svoj toj ljepoti. Ni marili nisu za nas. Prolazili smo livadama ukrašenim bosanskim ljiljanom, koji je u BiH rijetka i zaštićena vrsta. Zaista je Volujak planina bogata ovim dragocjenim biljem. Korak po korak pazeći da ih ne zgazimo lagano se približavamo vrhu, iako se činilo da staza vodi u nedogled. Sunce je grijalo sve jače i jače, po koji oblak se nadvije nad nama ali brzo i ode. Vrh Velika Vlasulja...pogled koji se ukazao pred nama je veličanstven...od Maglića, Trnovačkog Durmitora, Bioča, Zelengore, Lebršnika pa sve u nedogled. Ležeći i odmarajući ispod samog vrha posmatrali smo tu neprocjenjivu ljepotu, te smo primijetili mnoge planinare kako hodaju po ostalim vrhovima planina oko nas. Bili su kao male tačkice koje se pomjeraju mic po mic. Ubrzo bijaše i vrijeme da krenemo nazad, dalek je put do kuće da se stigne. Pošto smo se odlučili još sinoć za kružnu turu, krenusmo markiranom stazom prema vrhu Studenac. Spustivši se niz sipar očekivali smo da se pred nama ukaže i predivno Trnovačko jezero, ali produžismo dalje jer ga ne vidjesmo. Na jednom brdašcetu ispred nas ugleda smo ga - jezero u obliku srca. Iako se čitavo nije vidjelo zbog stijena ispred nas koje su ga zaklanjale, ipak je to bio raj za oči. Slikanje i posmatranje te polahko kroz kleku dođosmo do razdvajanja puteva za dom i vrh Studenac. Čim smo se odvojili na put ka domu počesmo se spuštati. Na pola puta, put se spajao sa onim kojim smo išli ka vrhu. Kako smo se približavali izvoru ugledali smo konje kako vodu piju i hlade se. Zastali smo i posmatrali ih. Kao i svi brižni roditelji tako su i konji pratili svoju ždrijebad, ne ostavljajući ih niti sekunde bez nadzora i prateći sve oko sebe da ih šta ne ugrozi. Baš su fascinantne životinje, čini nam se da bismo ih satima mogli tako posmatrati. Čim su se udaljili od izvora, iskoristili smo priliku da se i mi rashladimo pa nastavismo se spuštati do šumice. Iznad samog vrha najedanput nadviše se tamni oblaci koji se žustro kreću prema nama. Ubrzasmo korak da ne pokisnemo na kraju puta, ali na vrijeme stigosmo do doma. Ipak ne stigosmo ovaj put svratiti na izvor Sutjeske. Razlog više da se ponovo vratimo, iako nama kad malo bolje skontamo razlozi za to i ne trebaju. Dok je još sunčanog vremena bilo stigosmo se osvježiti u domu, ručati i spakovati stvari u auto. Kao što je narodni običaj da prospu vodu za onim što odlazi, kao za sreću, tako je i nas kiša ovaj put ispratila za sretan put i što brži povratak u ove ljepote.
#triofantastiko
