Planina Kozjak dočekala nas je tiho, skrivena iza slojeva sivih oblaka koji su se sporo kretali iznad grebena. Sve je bilo utišano, bez sunca i bez oštrih kontrasta, kao da je planina odlučila govoriti tiše nego inače. Hodali smo polako, prepuštajući se ritmu staze i vjetru koji je nosio svjež, vlažan zrak. Već na prvim koracima Macika je preuzela ulogu predvodnika, koračajući ispred nas mirno i samouvjereno, kao da je ovo njezin teren.

Staza se provlačila između stijena i krša, a Macika je pažljivo birala put, zastajala, osluškivala i nastavljala dalje. Njezina prisutnost davala je cijelom hodu poseban osjećaj bliskosti i sigurnosti, kao da nismo sami u toj tišini. Oblaci su se povremeno razmicali, otkrivajući kratke poglede u daljinu, ali Macika se nije osvrtala — njoj je svaki kamen, svaki miris i svaki šum bio važniji od pogleda.

Kako smo se penjali, tišina je postajala sve dublja. Čuli su se samo koraci, povremeni naleti vjetra i tiho kretanje Macike ispred nas. U tim trenucima planina nije bila izazov koji treba savladati, nego prostor u kojem se boravi s poštovanjem. Macika je povremeno stajala, okretala se prema nama i čekala, kao da provjerava jesmo li svi zajedno u toj priči.

Pod oblacima Kozjak djeluje ozbiljno i smireno, gotovo dostojanstveno. Bez sunca, bez žurbe, bez potrebe za dokazivanjem. Hodanje se pretvorilo u jednostavan, gotovo meditativan čin. Kad smo se vratili, bili smo umorni, ali ispunjeni onim rijetkim osjećajem povezanosti — s planinom, s putem i s Macikom koja je cijelo vrijeme bila srce naše male avanture. ⛰️🐾