Na prekrasnom Velebitu ima jedno mjesto gdje se čovjek osjeća tako malim i nemoćnim među kamenim divovima koji prkose vremenu i mnogobrojnim koracima planinara. Staza ka vrhu je dobro markirana i nemoguće se izgubiti ili skrenuti sa nje. Krenuvši uz stazu visoke stijene su nam zatvarale vidike ali je ipak slika koju su nam pružali bila nestvarna, kao da nismo na ovoj planeti. Tek pokojeg začuđenog prolaznika bismo sreli koji bi se smješkao posmatrajući Maciku. Polahko uzbrdo zemljanom stazom između špicastih vrhova dolazi se do početka kamenjara. Dolazimo do livadice koja je okružena visokim stijenama sa kojih su se čuli penjači. Krenuli smo polahko dalje sve više i više kamenjara i prekrasnih prizora. Pri samom kraju staze nailazimo na sajle i uske dijelove između stijena kroz koje smo se jedva provlačili. Penjanje i spuštanje po stijenama, provlačenje među njima ima svoj gušt. Smijeh, zaglavljivanje u stijenama, Macikino isčuđivanje što se provlačimo po rupama budilo je posebnu draž u nama i ogroman užitak planinarenja tog dana. Oštre stijene su vodile do vrha. Odjednom se ukazao ispred nas vrh Tulovih greda a za minutu i mi smo bili na samom vrhu. Velebit je pružio sve svoje čari pred nas a s druge strane kanjon Zrmanje te mnogobrojne vjetrenjače koje su se polahko okretale i uklapale u tu idilu. Sunce je bilo daleko na horizontu te je počelo da zalazi ali mi smo i dalje gledali u daljinu i uživali. Sa dozom tuge morali smo nazad ali smo bili radosni što smo posjetili Tulove grede. Prateći Macikin korak lagano smo se spuštali i fotografisali i tako nezapaženo brzo se spustismo do auta. Još dugo smo stajali pored auta i posmatrali Tulove grede očarani njihovom ljepotom. Zaista nestvarno je kako jedno malo mjesto može kriti toliko ljepote.

#Triofantastiko