Kako nekada u davna vremena zanesen raskošnom ljepotom zlatokose vile dok je mlad mjesec još strepio iza prve gore i skrivao zrake svoje, naočita junačina kupreška na konju Alatu zaputi se strepnji svojoj. Nošen ljubavlju bjeljom i od latica ivančica zaplovi jezerom, ali na sredini njegovoj gdje voda ponire i gubi se u duboka podzemna prostranstva zauvijek nesta jedno junaštvo i ljubav velika. Od tada zlatna vila se od tuge u pticu pretvori i zakuka svom silinom da su i sve šume utihnule. A ostali su samo još drhtaji jezerske vode koji na povjetarcu kupreškom kazuju priče davne. Još od tada ovaj gorski biser, oči vila čarni, prozvaše Kukavice ili Kukavičko jezero.