Kako smo sa Macikom bili na većini vrhova Mosora, odlučismo današnji dan iskoristiti i posjetiti jedan od vrhova na kojem do sada nismo bili. Vrijeme je došlo i za Kozik koji smo uvijek sa divljenjem posmatrali jer se naročito isticao u masivu Mosora. Vrijeme nije bilo obećavajuće, nagovještavalo je kišu, ali smo ipak odlučili da se uputimo ka vrhu. Odabrali smo planinarsku stazu koja kreće iz Dubrava, Studenac -Tepla Pola - vrh Sveti Jure. Izlazivši iz sela makadamom ubrzo dolazimo do šume koja je prošarana bojama kasne jeseni. Laganim korakom smo krenuli stazom a Macika je za nama skakutala i njuškala. Nismo žurili, nismo joj htjeli uskratiti to zadovoljstvo istraživanja okoline. Iznad nas se pružao Mosor sa svom svojom ljepotom i veličinom. Staza je vijugala uz brdo, bila je dobro markirana, markacije su se uklopile u taj ambijent kao da jednostavno pripadaju tu. Kamenje na stazi je oduševilo Maciku te je skakutala sa kamena na kamen, a u zanosu igre ugledala bi drvo obloženo mahovinom te s velikom radošću skočila i uspenjala se. Kad bi primijetila da se mi udaljavamo sišla bi sa drveta i dotrčala do nas žaleći se što je nismo pustili da još malo uživa. Dolazimo i do potočića koji je vijugao uz stazu. Šum potoka, cvrkut ptica tek poneka naša riječ i macin mijauk upotpunjavali su tu idilu. Čak i kišica koja je počela sipiti nam je uljepšala hodanje. Kako je iznenada pala tako je još brže i prestala. Izlazimo na prijevoj Tepla Pola, na stazu koja vodi sa planinarskog doma Umberto Girometta ka Koziku. Ugledasmo u daljini bosanskohercegovačke planine koje su bile pod snijegom, a na drugoj strani vrhove Biokova pod maglom. Hodajući ka vrhu Sveti Jure sve vrijeme smo se osvrtali i posmatrali ostale vrhove Mosora iza nas. Pogled na Kaštelski zaljev je bio fascinantan. Magla bi ga ponekad obgrlila pa pustila da pokaže svoju ljepotu. Vjetar s bosanske strane pratio nas je sve do vrha. Macika odjedanput zastade, spusti se na kamenu ploču i poče da vreba. Tek nakon par minuta ispred nas se ukaza grupa veselih planinara koji su se vraćali sa vrha. Iznenadiše se Maciki misleći da je zalutala slučajno tamo. Kada rekosmo da je naša maca, oduševiše se činjenicom da planinari sa nama i odmah je palo maženje Macike. Sve i jedan planinar je pomilovaše a mi ostadosmo u čudu da se tome i prepustila, jer je to bio itekako rijedak slučaj da dopusti da je tako maze. Ubrzo pred nama se pojavi kamena crkvica Sv. Jure i dvoje planinara koji su gledali u daljinu i fotkali panoramu oko nas. Macika je odmah ušla u crkvicu da izvidi šta ima tamo. Malo odmorismo pa odlučismo da krenemo nazad, ipak nam se činilo da bi tamni oblaci mogli brzo stići iznad nas. Staza u povratku je bila skliska i činilo nam se kao da se vraćamo drugom stazom a ne istom. Tek tad smo uvidjeli da je pojak uspon bio sve vrijeme. Macika kao da je znala da se bliži kraj današnjeg planinarenja nastupa u punom svom sjaju, skačući s drveta na drvo, trčeći po livadi. Dolazi do izražaja ponovo njen neumorni duh. Polahko makadamom dođosmo i do sela i auta. Macika odmah uskoči u auto i zauze svoju poziciju. Sve troje smo bili vidno zadovoljni i drago nam je da uspjesmo iskoristiti dan unatoč najavljenom lošem vremenu.
#Triofantastiko
