Tamo visoko gdje se samo odvažni planinari upuste u avanturu e baš tamo je i naša Macika utisnula svoju šapicu. Oko ponoći dođosmo na Prijevor i jedva nađosmo mjesto za auto i šator te se smjestismo na brzinu, večerasmo i legosmo. Na Prijevoru nikad prije, kao sada, nismo zatekli toliko posjetilaca. Macika je dežurala cijelu noć kod vrata šatora osluškujući ljude koji su dolazili još poslije nas. Jutro je svanulo ali mi nismo nigdje žurili. Većina planinara je već žurnim korakom krenula ka vrhu. Mi smo polahko ispijali jutarnju kafu i pakovali se dok je Macika njuškala okolo i igrala se sa planinarima koji su krenuli ka Trnovačkom jezeru. Odlučili smo krenuti na vrh sa Prijevora Banjalučkim smjerom. Nismo žurili, Macika je šetala sve vrijeme s nama. Jutro je bilo svježije pa je svima odgovaralo. Naši teški ranci sa svom opremom za kampovanje nisu nam smetali. U svoj toj ljepoti nismo ni osjetili njihovu težinu. Dolazimo do šumice odakle kreće malo jači uspon. Macika je istraživala svaku rupu na koju je naišla i uživala je sve vrijeme. Polahko skakutajući dolazimo do kraja šumice gdje počinje sipar i gdje sustižemo i ekipe koje su krenule prije nas. Kada smo pogledali prema vrhu staze imali smo šta da i vidimo. Red....kolona ljudi koji idu na Maglić. Ali svi su bili dobre volje te nas je i vrijeme poslužilo. Maglić nas je svojim stijenama štitio od sunca tako da smo većinu uspona bili u hladu. Kada smo došli do osiguravajućih sajli koje su vodile ka vrhu kolona je još više usporila. Pošto nismo žurili i nije nam bio cilj da ih prestižemo, sjeli smo na uzvišenje i posmatrali u daljinu. Volujak, Zelengora pa i Prenj u daljini…čak je i maca sjedila i posmatrala. Kada se kolona malo odmakla i mi smo krenuli. Kacige na glavu stavismo jer se osipalo kamenje od planinara poviš nas. Htjedosmo Maciku staviti u ranac da ne bi pala na pojedinim dijelovima staze ali, kao da zna gdje ide, nije htjela. Svojim šapicama je oprezno skakutala po kamenju i posmatrala ostale planinare kako se penju te su i oni nju posmatrali i zapitkivali nas o njoj. Polahko, metar po metar, sajla po sajla i izađosmo na travnati dio ispod samog vrha. Kad tamo na vrhu tolika je gužva da obilježju vrha ne možeš prići. Ali kako se Macika približavala samom vrhu svi su se okrenuli i počeli da je slikaju, pokušali su da je i pomiluju ali ona se pravila važna pa je bježala od njih jer nije htjela da je gnjave. Nekako smo se uspjeli uslikati na vrhu, čak je i Macika počela da se slika sa planinarima i grupama. Mali odmor i krenuli smo dalje gdje ima manje ljudi da se odmorimo. Druženje sa drugim planinarima te uživanje u pogledu na Volujak i Trnovački Durmitor i druge vrhove nas je opilo posebnom ljepotom. Polahko dođosmo i do najvišeg vrha Maglića koji se nalazio u Crnoj Gori, na kojem, za živo čudo, nije bilo niti jednog čovjeka. Gledali smo u Maglić s kojeg se vijugala kolona planinara. Nikad više posjetitelja nije bilo. Odlučismo da skrenemo na vidikovac poviš jezera, nekih petnaestak minuta udaljen od staze. Podno vidikovca ostavismo rančeve, uzesmo flašicu vode i požurismo da vidimo kakav je pogled sa te strane na jezero. Trnovačko jezero, jezero u obliku srca, brižljivo čuvaju i obližnji vrhovi koji ga okružuju, kao kakvi gorski stražari bdiju nad njim. Vratismo se ponovo na stazu i spuštajući se siparom brzo stigosmo na jezero. Odlučismo zbog vrućine da noćimo na Trnovačkom jezeru pa da sutradan penjemo Trnovački Durmitor. Ubrzo dobijamo informaciju da na Trnovački Durmitor ne možemo, crnogorci zbog pandemije ne daju proći dalje od jezera. Nismo provjeravali da li je informacija tačna ili ne. Na Trnovačkom jezeru smo ponovo zatekli gužvu, mnogobrojne šatore i ljude. Ubrzo nađosmo mirniji kutak, malo dalje od ostalih, da bar malo uživamo u prirodnom miru koji nam inače pokloni jezero. Večerasmo te uz ukusnu kafu posmatrali smo nizanje zvjezdica na nebu. Polahko se spuštala noć nad jezerom, a Macika kao i inače neumorna lovila je skakavce oko nas. Kako su se pored šatora počele paliti vatrice, tako je i noć postala žustrija. Muzika je odjekivala jezerom, vriska, skika i galama. Hmmmm nismo baš navikli na takvo što na planinarenju ali et mnogobrojni su ljudi tu pa svako ima svoj neki ćejf. Na mirnu noć na Trnovačkom jezeru morat ćemo ipak pričekati i ostaviti za neki drugi put. Pošto nam planovi za odlazak na crnogorsku stranu padoše u vodu, odlučismo duže sutradan odspavati i lagano nazad ka Prijevoru. Macika je prva zaspala. Svojim šapicama je prešla čitav put do vrha Maglića, vrućina a i lov su je baš izmorili. Ujutru su nas probudili ljudski šapati koji su se čuli u blizini šatora. Macika je jedva dočekala da otvorimo vrata šatora da izleti van. Razdragana odmah se dala u njuškanje i lov. Pogled ka jezeru, dubok udisaj i osmijeh na licu su bili znak da smo baš tamo gdje i trebamo biti, tamo gdje najviše volimo boraviti. Rosna trava i jutarnji mirisi bilja su nas opuštali a Maciku izluđivali. Skakutala je, lovila, trčkarala… bila je sva mokra od rose ali joj nije smetalo, nije se ni bunila. Jutarnja magla je sakrila vrhove tako da nam i nije bilo žao što ne odosmo na Trnovački Durmitor. Vrijeme je bilo za povratak. Spakovasmo se i laganim korakom kroz prašumu Perućicu nazad ka Prijevoru. Macika kao da je na svom terenu, sa drveta na drvo pa malo kroz lišće veselo je šetala pokraj nas. U igri prođosmo put i brzo stigosmo do Prijevora. U povratku kući obavezno svratismo do vidikovca sa kojeg se pružao očaravajući pogled na vodopad Skakavac i prašumu Perućicu. Pored vodopada, ko zna kakve sve ljepote još krije prašuma Perućica. Ko zna, možda jedne godine ako Bog da istražimo i druge njene predjele.
#Triofantastiko
