Dočekati jutro u šatoru na Durmitoru je nešto što teško može da se opiše, to jednostavno treba svako da doživi. Poseban osjećaj se budi kada te jutarnje zrake sunca, koje se probijaju između visokih vrhova, obasjaju po licu, kada osjetiš čistoću i svježinu planinskog zraka te kada se umiješ vodom kristalno čistom koja je toliko ledena da te odmah jeza uhvati.

Dok su još uvijek jutarnje zrake sunca provirivale kroz maglu na okolnim vrhovima, izađosmo iz šatora, izvadismo plinsko kuhalo te kako običaj nalaže započeli svoj dan kaficom i pogledom u svu tu ljepotu. Poneko auto bi prolazilo uskom vijugavom cestom poviš nas, te bi remetilo jutarnju tišinu. U daljini bi se povremeno čula stoka koja je puštena na ispašu. Uživajući uz kaficu pratili smo kako se magla polahko razilazi iznad vrhova. Dok smo se spremali za današnji uspon, Macika je kao i obično uveliko letala okolo i lovila svakojake bube, te osluškivala raznolike zvukove. Njen nosić, koji je od rose bio mokar, radio je sto na sat loveći i raspoznavajući mirise koje joj je vjetar nanosio. Slatke šapice koje su bile vlažne od rosne trave, skakutale su između busenja trave tražeći novi plijen za igru.

Rančeve nabacismo na ramena te krenusmo ka početku staze. Ubrzo dođosmo do table izdignute na dva drvena stuba, koja je pokazivala kuda ide staza za vrh Bobotov Kuk, 2523 m/nv. Uslikasmo se pored nje pa krenusmo stazom koja je bila odlično markirana. Staza je bila baš dinamična, sa naizmjeničnim usponima i spuštanjima. Ispred nas su vidici bili sve ljepši i ljepši. Počeo je i jači vjetar da puše ali nama nije kvario užitak, šta više godio je. Da nije tog vjetra itekako bi nam bilo vruće jer je sunce od jutra pržilo. S kamena na kamena pa malo zemljanom stazom probijali smo se kroz neravan teren. Kako smo se približavali raskrsnici okolnih staza, Macika je pomno osluškivala i gledala na tu stranu. Za nekih minut dva bilo nam je jasno i zašto. Planinari su samo navirali. Takvu gužvu baš rijetko kad da doživimo. Planinari te zaljubljenici u prirodu su se penjali ka sedlu koje je krilo vrh. Bili smo šokirani, spremni i nespremni, svi su krenuli ka vrhu. Pogledavši njihove rance zapitasmo se nose li oni išta sa sobom. Pola njih je bilo obučeno kao za gradsku šetnju. Sjeli smo blizu Zelenog vira i posmatrali ih kako se bezbrižno penju ka sedlu. Macika ih je isto pratila kraičkom oka sa sigurne distance, da je bilo ko od prolaznika ne uznemirava. Nakon što su prošli pored nas i mi smo polahko krenuli ka vrhu, a vrlo brzo iza nas se nadzirala kolona planinara.

Krenuli smo serpetinama koje su se izdizale visoko iznad nas, prolazeći pored planinara koji su se odmarali usput. Korak po korak i dolazimo do sedla gdje je vjetar bio nemilosrdan. Kolona planinara kao zmija vijugala je prema vrhu. Ispred nas se ukazao Bobotov Kuk, s lijeve strane Đevojka te iza stidljivo virio je Bezimeni vrh. Ta tri vrha čine najviši greben Durmitora, kako još ga nazivaju Soa nebeska što u prijevodu znači Podupirač neba. S desne strane izdizao se Lučin vrh. Ugledavši svu tu gužvu odlučismo da skrenemo sa sedla prema Lučinom vrhu dok se gužva raziđe. Markiranom stazom mimo svih planinara krenusmo ka vrhu gdje je vjetar postajao sve jači i jači. Macika se sklonila na sigurno u ranac te povremeno izvirivala provjeravajući da li ima još uvijek vjetra. Ubrzo dolazimo na naš prvi vrh na Durmitoru - Lučin vrh 2396 m/nv. Jedva smo stajali od vjetra. Pade slika i brže bolje pokret prema sedlu da se nađe zavjetrina. Spuštajući se natrag ka sedlu vjetar je slabio kao i gužva na Bobotovom Kuku. Macika je iskočila iz ranca i krenula njuškati. Između stijena Bobotovog Kuka i Đevojke ukazivala se planinarska staza a mi laganim korakom krenusmo ka vrhu, diveći se pogledu ka okolnim vrhovima. Kako propustismo druge da odu na Bobotov Kuk, a mi na Lučin vrh, ti planinari su se već vraćali pa se drastično smanjila gužva na usponu. Kada smo došli stazom do malog sedla između Đevojke i Bobotovog Kuka otvorio se pogled još ljepši nego prijašnji. Ispred nas ukazala su se Škrćka jezera te impozantni Prutaš. Kako smo se penjali sve više vjetar se stišavao a planinara je bivalo sve manje i manje. Polahko stazom uživajući u pogledu i gledajući Maciku kako gušta dolazimo do sajli koje su bile pod samim vrhom.

Kada smo izašli na vrh vjetar je lagodno pirkao a pokoji planinar je sjedio u suncu sa prekrasnim pogledom oko sebe. Cijeli Durmitor kao na dlanu. Dok smo predah napravili skontasmo da smo ostali sami na vrhu. Iskoristismo vrijeme i prostor za malo slikanja a već ubrzo počeše ponovo da naviru novi posjetioci ovog prekrasnog vrha. Za taj uspon jednostavno nagrada je bila očaravajuća. Dugo smo se zadržali na vrhu, u krajičku Bobotovog Kuka, smješteni tako da mogu ostali planinari neometano da se kreću i priđu vrhu. Pakovanje i pokret ka jezeru Zeleni vir gdje odlučismo napraviti finu pauzu za kaficu i odmor. Oprezno smo se spustili niz sajlu do sedla mimoilazeći se sa planinarima koji su pristizali u većem broju. Macika ih je znatiželjno posmatrala. Ubrzo dođosmo do Zelenog vira, malog ledničkog jezera. Kristalna voda nas je mamila ali se ipak ne okupasmo jer je bila prehladna a i vjetar je počeo ponovo sve jače da puše. Kako je i sunce zalazilo iza oblaka osjetila se povremeno i svježina pa je to ipak bilo presudno za nekupanje u jezeru. Zato smo guštali pored njega ispijajući popodnevnu kaficu. I Macika je sebi dala oduška pa je malo i odrijemala. Kafica pa ručak, kao da smo sve više odugovlačili jer nismo željeli napustiti to bajkovito mjesto.

Ali vrijeme je bilo za povratak, ponovo istom stazom ali sada nazad ka autu. Dok smo mi uživali obasjani sunčevim zrakama, Macika je pogledom lovila nešto u daljini. Ubrzo i mi skontasmo šta gleda. Divokoze su stidljivo izvirivale iza stijena, a kako smo im se približavali one bi bježale skakučući po kamenju. Bile su razigrane tako da je baš merak ih bilo posmatrati. Dok smo pratili Maciku koja je uživajući u zemljanom putu šetkala se ispred nas, došli smo do kraja/početka staze.

Vidno zadovoljni odložismo planinarsku opremu u auto, te potražismo mjesto za kampovanje. U divljini Durmitora nađosmo mjesto za sebe, da još jednu noć prespavamo u njegovom naručju. Zvijezdice su jedna za drugom izvirivale iznad nas i uljepšavale obrise veličanstvenih vrhova kojim smo bili okruženi. Iako je vjetar puhao neumorno cijelu noć, ljepote Durmitora su nas itekako omamile da smo svi slatko zaspali.