Premužićevu stazu koja prolazi najljepsim dijelovima Velebita jednostavno nemoguce je opisati jer ne postoje te rijeci. Ove godine supruga i ja smo odlucili prehodati Premužićevu stazu, naravno sa nama je i nasa Macika (maca) kao ravnopravni clan nase grupice Tri fantastiko. Odlucili smo se na malo duzu verziju pa se od mora popesmo na dom Zavizan pjeske, nekih 8km uspona. Staza pocinje ispod Zavizana gdje vec prvih stotinjak metara obecavaju nezaboravnu avanturu. Staza koja je rucno radjena nekoliko godina i duzine 57km ne vidja se svaki dan. Put koji vijuga ispod vrhova prolazeci kroz sumu pa kamenjarom pa ponovo sumom i sve tako jedno za drugim pruza predivne prizore pitome divljine. Tako hodajuci stazom dolazimo do Rossijevog planinarskog sklonista koje je opremljeno led rasvjetom i pitkom vodom gdje i odlucismo da provedemo prvu noc. Jutro nas je docekalo laganom kisicom ali raspolozenje nam nije moglo pokvariti. Dok popismo kaficu i doruckovasmo kisa je prestala. Spakovasmo se i stegnsmo gojzerice te krenusmo dalje. Guste sume, livade sa koji se otvaraju nezaboravni pogledi su sve ljepse i ljepse. Oko nas se osjecalo da smo u divljini ali onoj pitomoj. Price o medvjedima i napadima na ljude imali smo u podsvjesti i sa dozom opreznosti hodali smo korak po korak stazom ali od medvjeda ni traga ni glasa. Kako smo odmicali od Rossijeve kolibe sve smo sretali manje i manje ljudi. Tek po neka grupica stranaca bi se pozdravili i divili Maciki koja je cijelo vrijeme hodala stazom i njuskala svaki pedalj. Staza nas je dovela do Planinarskog doma Alan gdje nas je veseli domacin docekao rasirenih ruku. Covjek starije dobi vidno zaljubljenik u Velebit je sa nama sa sjajem u ocima podijelio sve carobne price Velebita. Nesto neopisivo...uzivali smo dok smo ga slusali. Osvjezivsi se krenuli smo dalje do spomenika, pa dalje stazom. Staza dalje vodi vise otvorenim dijelom nego sumom pa smo imali i vise predivnih pogleda na more iz kojeg nicu otoci, koje obasjava sunce. Posto je staza prolazila livadom bila je ostecena na par mjesta od divljih svinja kako su kopale i trazile sta za jelo. Malo nam se oduzio drugi dan a i zasto ne, fotkanje vamo fotkanje tamo, pauzice uz sutnju i posmatranje ljepote koja ostaje duboko urezana u tvoje sjecanje. Ulazak u sumu nam je i donio fina dva izvora vode, na koje smo zastali i dopunili svoje zalihe. Sumom smo se spustali sve do Skorpovca gdje smo zatekli veselu druzinu. Zagrebcanin, nas dvoje iz Bosne, Crnogorac i domar zajedno smo razmjenjivali price o planinama i planinarenju. Vrijeme nam je omogucilo da sjedimo do kasno u noc vani. Nismo htjeli leci spavati jer smo znali da se sutra zavrsava staza i da se vracamo u civilizaviju. Maca je njuskala naokolo loveci miseve i razne baje, mi u svom svijetu planina, nismo ni primijetili kako proleti nam vrijeme. Tokom noci je padala kisa i donijela malo zahladjenje ali nama ni to nije smetalo. Posto smo doruckovali krenusmo dalje prolazeci ispod vrhova koji su se nizali jedni za drugima i neprimjetno dodjosmo do Baskih Ostarija, gdje i zavrsava staza. Rucak u Hostelu i raspravljanje o stecenim utiscima sa staze, cinilo se da putovanju nije bilo kraja. Citajuci po internetu kako drugi pisu da je najljepsi dio staze od Zavizana do Rossijeve kolibe smo se uvjerili da vecina njih, koji su to pisali, nisu dalje isli. Nazalost nas boravak na Velebitu se morao privesti kraju ali smo odlucili u skorije vrijeme ponovo obilaziti njegove ljepote.
#triofantastiko
#macikinepustolovine
