Pošto je došlo vrijeme godišnjeg odmora a mi smo se spremali na put ka Elbrusu u

Rusiji, Mališa nismo mogli povesti sa sobom jer njegova nejaka pluća tu visinu ne bi izdržala. Ostavili smo ga kod roditelja da ga pripaze. Oni su nam slali svaki dan slike

kako napreduje i šta radi a nama je puno falio. Već smo itekako navikli na njega, da

ga je baš teško bilo i ostaviti. Macika je već dovoljno toga prošla i obišla pa smo nju i

poveli.

Sve vrijeme na godišnjem smo imali nekih problema, te sa granicom i čekanjem po

7h da pređemo na teritoriju druge države, te sa bankama i karticama. A i prije samog

puta, dok smo čekali informaciju o tome da li ćemo uopće i ići, bilo je raznih

komplikacija. Na kraju nismo uspjeli ni izaći na najviši vrh Evrope - Elbrus, nego smo

se sa 5.000 m/nv morali vratiti zbog stomačnih tegoba. U povratku smo sve vrijeme mislili na Mališa šta radi i je li dobro. Sve je bilo ok dok pri samoj granici u Bugarskoj nismo dobili poziv od roditelja da se Mališa u igri povrijedio. Pao je dok se igrao oko kompjuterske stolice i nije mogao da pomjera zadnji dio tijela. To je bio veliki šok za nas. Mališa je povrijeđen, a mi niti smo bili tu kad se to dogodilo a i kilometrima smo udaljeni od njega pa mu ni sada nismo od koristi.

Vozili smo u komadu dan i noć da bismo došli u Zenicu. Kada smo ušli u stan i

ugledali, donedavno razigrano mače, kako nepomično leži na krevetu ostali smo bez

daha. Roditelji su ga nosili dan ranije veterinaru ali on im ništa nije konkretno rekao nego im je savjetovao da kažu nama da mi dođemo po informacije. Iako preumorni sa puta brže bolje smo se spakovali i sa njim otišli kod veterinara. Pokazao nam je snimku slomljenog pršljena a zatim nam savjetovao da ga uspavamo jer sa ovom povredom Mališa će se patiti dok je živ, neće moći normalno obavljati nuždu i vrlo brzo će mu i organi početi otkazivati. Rekao nam je da je to patnja za životinju i da je

najbolje da mu skratimo muke uspavljivanjem. Ponovo smo doživjeli šok. Nismo mogli vjerovati da je Mališa u takvom stanju, da mu baš ništa ne može pomoći. Ali nismo htjeli ni da čujemo za takvo nešto. Vjerovali smo u Mališa, pa smo odlučili da potražimo i drugo mišljenje. Čvrsto smo odlučili da ćemo se za njega boriti po svaku cijenu. Veterinar nam je po izlasku rekao da on ne može ništa više da učini, da se operacije takvih prijeloma ne rade nigdje i da razmislimo još jednom o toj opciji uspavljivanja.

Od Zenice do Splita u autu je bila mučna tišina, strahovali smo za zdravlje našeg

mezimca. Dolaskom u Split veterinarske stanice su bile zatvorene, pa produžismo

kući. Mališa smo smjestili na tvrdu podlogu i brinuli se o njemu do jutra. Srce nam se

kidalo posmatrajući ga tako a ne možemo mu trenutno pomoći. U ponedjeljak ranim

jutrom odlazimo veterinaru, prenosimo mu informacije koje smo dobili od prethodnog

veterinara te mu pokazujemo prvobitni rendgenski snimak koji su napravili. Veterinar nam reče da nije dobar snimak uopće napravljen, te odluči da napravi nove.

Radosne vijesti su nas dočekale. Pršljen koji je slomljen, je pukao uzduž kičmenog

stuba, te živci najvjerovatnije nisu oštećeni. Došlo je do ravnog prijeloma, te pršljen

nije otišao u stranu da bi presjekao neke živce. Bilo je mogućnosti da se radi

operacija što je bilo pod ogromnim rizikom ili da pustimo da zaraste prirodno, malo

će šepati ali sve će biti ok. Operacija bi bila previše rizična uzimajući u obzir da blizu

prijeloma su svi živci, te da jedan milimetar pogreške koštalo bi ga nepokretnosti za

čitav život. A i računajući na dosadašnje slabo zdravstveno stanje, pitanje je da li bi

uopće i preživio operaciju. Odlučismo da sve prepustimo vremenu i da vidimo kako

će se ponašati i kako će rana da zaraste. Dobio je potrebnu terapiju da mu očuvamo

živce. Nakon par dana Mališa se već počeo oslanjati na noge, a već nakon nekih

deset dana počeo je hodati, čak nije ni šepao. Išao je sa nama na izlete. Do kontrole je ostalo još 20 dana a mi smo bili pažljivi sa njim. Vidno je bilo da se boji i da je oprezan pa čak i Macika je bila zaštitnica njegova, kad bi ga mi htjeli prebaciti s

jednog mjesta na drugo on bi pustio glasić a Macika bi odmah doletjela i napadala

nas što ga diramo.

No naše veselje nije trajalo dugo. Primijetili smo da Mališa malo zabacuje jednu

nogu, pa smo pomislili da ju je povrijedio. Otišli smo prije vremena na kontrolu te

ponovnim snimanjem i pregledom specijaliste ustanovljeno je da se na mjestu

prijeloma rana inficirala te da mora pod hitno na antibiotike. Na novom snimku,

kičma mu se itekako iskrivila. Bila je poput vijugave zmije. I ovaj veterinar nam reče

da razmislimo o tome da ga uspavamo jer će za njegov oporavak trebati mnogo

vremena i novca. Da kako dani budu prolazili i Mališi i nama će biti sve teže. Samo smo se pogledali isto kao one noći kada smo ga našli i odlučili da se i dalje borimo za njega. Veterinar nam je savjetovao da ga stavimo u stanje totalnog mirovanja, da bi rana što prije zacijelila. To nam je teško palo. Iako je u lošem zdravstvenom stanju, tako je pun energije i željan igre. Ali za njegovo dobro, odlučismo ga neko vrijeme staviti u izolaciju.

U staklenom ormaru napravismo mu čoše za boravak, tako da ima pogled na čitav stan i Maciku, a skroz malo mjesta za kretanje. Po dolasku sa posla bi ga puštali van i pazili ga da se odmara, a onda opet nazad u čoše. Teško nam je bilo ostavljati ga tako, kao da ga kažnjavamo a ne da mu pomažemo. Ali nadali smo se da će brzo i tome doći kraj. Tih petnaestak dana kada je bio nepokretan, nama su baš teško pali. Prije puta u Rusiju, Mališi smo napravili pasoš u jednoj veterinarskoj stanici u Solinu. Tu smo Mališi liječili oči, pa odlučismo se s njima konsultovati i oko ove povrede. Ni oni nisu imali neku posebnu terapiju za njega. Pošto mu je i organizam malo oslabio od terapije, zatražili smo od veterinara da mu da inekciju antibiotika, jer opet inekcija je učinkovitija od tableta. I usput je dobio i dozu b kompleksa, da mu opusti mišiće. To ispade kao pun pogodak te ponovo polahko poče da mica nogama i da se odguruje.

Polahko je počeo i da se kreće. Sve je slutilo na dobro. Mi prezadovoljni obavismo i zadnju inekciju koju je morao da dobije zbog prelaska granice. Mislili smo da je to

kraj njegove i naše patnje da sve ide nabolje. Ali nažalost nije…. Nakon desetak

dana njegovo zdravstveno stanje se ponovo pogoršalo…