Mališa – naš mali borac
Neke priče ne nastaju odmah. One se dugo nose u sebi, rastu zajedno s tišinom i čekaju trenutak kada srce skupi dovoljno snage da progovori. Ovoj je trebalo mnogo vremena. Više nego što smo ikada mislili da će trebati. Ne zato što smo zaboravili, nego upravo zato što nismo.
Pisati o gubitku znači ponovno proći kroz sve ono što je ostalo neizgovoreno. Svaki pokušaj da se tekst započne završavao je istim osjećajem – da riječi nisu dovoljne, da ne mogu objasniti kroz što smo prolazili i kolika je praznina ostala iza jednog malog života koji je značio više nego što je ikada znao.
Prošla je godina. Godina u kojoj se život nastavio, ali nikada potpuno isto. U kojoj su se dani slagali jedan na drugi, dok je sjećanje ostajalo isto – tiho, prisutno i bolno. U navikama koje se ne gase. U pogledima koji ga još uvijek traže. U osjećaju da nešto važno nedostaje, iako je nevidljivo.
Ovo nije tekst koji pokušava zatvoriti priču. Ovo je pokušaj da se prihvati da neke priče nemaju kraj kakav bismo željeli. Da ljubav ne nestaje zajedno s odlaskom. I da postoje bića koja u naše živote uđu neprimjetno, a ostave trag koji se nikada u potpunosti ne izbriše.
Nismo imali snage da ispričamo sve što je prolazio, pa nikada nismo dovršili priču o njegovim borbama. Vrijeme je prošlo, ali bol nije, i sada, s tugom i ljubavlju, pišemo o tegobama koje su ga nastavile pratiti.
Mališa, tada već odrastao mačak, imao je iza sebe tešku i bolnu prošlost. Napušten, na samoj ivici života, s inficiranim očima i slomljenom kičmom, prošao je kroz patnje koje je teško i opisati. Mnogi veterinari su od njega digli ruke i niko nam nije dao tračak nade da će mu ikada biti bolje. Ipak, nakon svakog pada, vjera, nada i bezuslovna ljubav vraćali su ga nazad u život.
Iako nije mogao stati na noge, Mališa je počeo pokazivati znakove oporavka. Najprije je pomjerao zadnje noge dok je ležao, a kasnije se, puzeći, kretao po kući. Bio je to ogroman napredak, jer je ranije zadnji dio tijela bio potpuno paraliziran. Nažalost, ta radost nije dugo trajala. Počeo je gubiti snagu, a ubrzo smo shvatili da danima nije obavio veliku nuždu. Nakon više klistiranja i rentgenskog snimanja, utvrđeno je teško začepljenje koje se nije moglo riješiti ni prirodno ni medicinski. Savjet koji smo dobili bio je eutanazija, jer bi u suprotnom uslijedilo otkazivanje organa i velika patnja.
Odbili smo se predati. Tražili smo pomoć na sve strane, ali rješenja nije bilo. Vođeni očajem, ali i nadom, pokušali smo s onim što nam je jedino preostalo – mlijekom i maslinovim uljem. I tada se desilo nešto što možemo nazvati samo čudom. Mališa je uspio izbaciti zaostali sadržaj, a narednih dana mu se probava postepeno normalizovala. Vratio se život u njega. Igrao se, puzao po kući i pokazivao nevjerovatnu volju za životom.
Kasnije je utvrđeno da ima ozbiljne probleme s jetrom i da bi svaka operacija nosila prevelik rizik. Nismo ga htjeli izlagati dodatnoj patnji. Umjesto toga, ispunjavali smo njegove dane brigom, pažnjom i nježnošću. Nosio je pelene, učio ponovo koristiti svoje tijelo, povremeno stajao na sve četiri, kao da prkosi svemu što ga je snašlo. Postao je ravnopravan član naše porodice, a čak ga je i Macika, koja nije voljela druge mačke, s vremenom prihvatila.
Mališa nas je naučio šta znači borba, strpljenje i bezuslovna ljubav. Naučio nas je da se nada ne gasi ni onda kada svi kažu da je kraj. Nažalost, uprkos svoj hrabrosti i našoj borbi, Mališa ipak nije preživio. Te noći mu je iznenada pozlilo. Bio je slab i bespomoćno je ležao. Pazili smo ga čitavu noć, a ujutro mu se stanje naglo pogoršalo. Zvali smo dežurne veterinarske stanice, ali se niko nije javljao. Čekali smo ispred jedne ordinacije da se otvori, nadajući se da će mu neko pomoći. Nastavili smo zvati, moliti, čekati…
Mališa je izdahnuo na našim rukama. Srce mu je prestalo kucati, a ni pokušaji oživljavanja nisu pomogli. Prerano nas je napustio, izgubivši bitku sa životom, čekajući pomoć koja nije stigla. U tom trenutku, čitav naš svijet se srušio. Otišlo je naše voljeno biće, tiho i iznenada.
Otišao je okružen ljubavlju, siguran i voljen, baš onako kako je cijeli život i zaslužio.
Jednog dana ponovo ćemo biti skupa – slobodni, zdravi i veseli, trčkarati zajedno livadama. Do tada, živjećeš u našim srcima, u svakom sjećanju, pogledu i tišini koja nas na tebe podsjeća.
Zauvijek naš, Mališa. 🤍🐾