Saznavši da je Albanija otvorila granice za BH državljanine odmah smo spakovali ruksake i uputili se ka Albaniji i Prokletijama. Ni loša prognoza koja je najavljena narednih dana nije nam smetala. Stvari ubacismo u auto i uputismo se prema graničnom prelazu Rudo. Prolazeći prelijepim krajevima Bosne i Hercegovine dolazimo do graničnog prelaza gdje nam granična policija reče da je prelaz zatvoren ali da probamo krenuti ka Trebinju pa tamo pokušati preći. Mi ipak odlučismo da idemo preko Srbije pa na Crnu Goru. Uputismo se ka Priboju i brzo dođosmo na Srpsku granicu. Čim ugledaše macu kako leži na svom prednjem mjestu u autu, počeše sazivati ostale graničare da je vide. Svima su bili osmijesi na licu, prvi put kažu da su vidjeli da neko tako putuje sa mačkom. A Macika k'o Macika samo ih je mirno posmatrala, ne reagujući ni na njihovo tepanje. Bez problema prođosmo granicu i nastavismo dalje. Iako su nas privlačila i neka mjesta usput u Sandžaku da obiđemo, ipak smo odlučili da idemo dalje da što prije dođemo u Albaniju, a za ta mjesta bit će jednog dana prilike za obilazak. Na Crnogorskoj granici počelo je ispitivanje gdje, kako i kuda idemo, imamo li testove da smo negativni na Covid-19… objasnismo im da prolazimo kroz CG i da se nećemo zadržavati, i da nam u tom slučaju ne treba test, pa rekoše da sačekamo sa strane dok provjere tu informaciju. Nakon nekog vremena dolazi graničar i za naš prolazak odlučuje da je 2h dovoljno da u tom vremenu napustimo CG. Uputismo se dalje bez stajanja da stignemo na vrijeme. Nakon nekih 1 i 45minuta stigosmo na granicu te prođosmo u Albaniju bez problema i pitanja o testovima na Covid-19. Od prelaska graničnog prelaza u Albaniji odmah ulazimo u nerealnost, visoki vrhovi Prokletija su nas okruživali. Vijugava cesta koja je vodila u nedogled, svakom krivinom otvarala nam je sve ljepše i ljepše vidike, zaista bajkovite doline i vrhove.
Već se smračilo kad dođosmo do Skadarskog jezera gdje smo planirali pronaći kamp i noćiti. Naš prvi susret sa albanskim načinom vožnje nas je jednostavno ostavio u šoku. Brza vožnja ali i spretnost njihovih vozača je nešto neopisivo. Stigosmo u kamp, zaista prelijep i održavan, parkirasmo auto i pokraj njega razapesmo šator. Dok smo mi večerali i razmjenjivali utiske današnje vožnje i ljepota koje vidjesmo, Macika se zaigrala loveći skakavce i razne druge baje. Sutradan nam je bila najavljena kiša na Prokletijama pa odlučismo da posjetimo Tiranu, glavni grad Albanije. Ujutru obiđosmo jezero te brže bolje spakovasmo se i krenusmo na put ka Tirani. Saobraćaj .... definitivno smo u šoku…u tri trake pet auta se poreda, nema signalizacije, ulazi, izlazi kako ko stigne, nema pravila... ali najupečatljivije nam je to kako u svom tom haosu, bez ikakvih pravila, oni se extra snalaze i niko se ne žali a kako kažu baš rijetko da se desi kakva i nezgoda. Nevjerovatno kako su smireniji narod, čak u tako velikom gradu, nego što su ljudi kod nas. Ubrzo se i mi prilagođavamo i dolazimo do centra gdje smo baš i lahko našli parking. Ogroman grad a opet za tako malo vremena koliko smo tamo bili, zaista imalo se šta i posjetiti. Sami grad je veliko gradilište… grade se neboderi na sve strane, renorviraju se zgrade i vjerski objekti. Ljudi…ljudi su čudo…iako slabo razumiju engleski uspjeli smo se sporazumjeti…nadasve tako ljubazni i prijatni. Da nam je neko pričao da ćemo sresti policajce na biciklima, a naročito da će patrolirati gradom na biciklu sa kišobranom u ruci…ne bismo vjerovali, mislili bismo da neko malo hoće da napuše priču. Dok izvukosmo aparat iz torbe, policajac nam je utekao…pihhh ne može ih ni kamera uhvatiti u kadar kako su brzi . Ubrzo poslije ručka krećemo ka Prokletijama. Željeli smo prije mraka stići tamo jer ne znamo ni kakav je put a i treba naći smještaj. Napokon još samo jedna cesta nas dijeli od našeg krajnjeg odredišta. Cesta je savršena te smo se nadali da tako će i ostati ali kako smo se više penjali ka prijevoru sve je lošija i lošija. Odjednom na pola puta asfalta više nema, ima samo makadam koji nije izgledao tako loš. Ali nastavljajući dalje nailazili smo na uništen put pa smo te dijelove oprezno prelazili da ne sletimo u ponor kraj puta. Zabavljajući se time nismo ni primijetili da se smračilo ali se ubrzo spustismo u selo gdje trebamo prenoćiti. Ubrzo nađosmo kamp i čim smo se smjestili odlučismo prošetati se. Noćna šetnja selom nas nije dojmila, neuređena okolina, kamenje po svuda razbacano kao da je bujica naišla i sve tako ostalo. Vratismo se u kamp te dugo sjedili u malom šadrvanu, prekrasnom dijelu restorana. Ujutro kad smo se probudili vrijeme nije obećavalo neki veći pohod, pa odlučismo se dati malo u lutanje po okolini. Krenuli smo na put ka vrhovima Prokletija malo da prošetamo. Malo-malo pa naletimo na neki kafić tj seoske kućice koje u baštama nude okrijepu turistima. Čini nam se da više ima oznaka gdje se nalazi neki kafić nego markacija za planinarske puteve. Na vrh sela naiđosmo na takav jedan kafić pa odlučismo da jutarnju kaficu popijemo tu, u miru i sa jutarnjom harmonijom koja je odisala ispod albanskog neba. Čini nam se kao da smo satima tu, teško se odvojiti od tog pogleda. Ali ipak odlučismo da se vratimo do kampa i krenemo na drugu stranu prema Vodopadu. Za nepovjerovati je da je staza do Vodopada extra markirana. Vodopad se ukazao pred nama. Zaista je malo reći da je prekrasan. Po ljudima koje smo sreli usput vidjesmo da je baš i posjećen, maksuz dolaze turisti da ga vide. Poslije se vratismo u kamp, pa u šadrvan ponovo na kafu. Ko bi rekao da bosansku kafu možeš popiti podno Prokletija. (Nije bosanska a kao da jeste – prave je na isti način). Kiša je popodne padala, a već sutra su isto najavljivali padavine slabijeg intenziteta ali je nagovještavalo ljepše vrijeme nego danas. Odluka je pala - idemo sutra na planinu, ono što najviše volimo. Jutrom se i sunce ukaza pred nama što nam je bio znak da čim prije krenemo. Staza kreće siparom i sve vrijeme je konstantno uzbrdo. Markacije su bile baš loše, na raskrsnicama uopće nije bilo oznaka gdje treba ići i koji smjer kuda vodi. Hodali smo instinktivno. Ponekad bismo sreli umorne planinare kojima je Macika ipak uspjela izmamiti osmijeh i oraspoložiti ih. Laganim hodom stižemo do kafića u sred šume gdje svira Albanska muzika i gdje se služe njihova tradicionalna jela. Kafa, kola i kolač baš su nam prijali. Iako je kolač bio neobičan, činilo nam se da jedemo naslagane palačinke sa sirom prelivene agdom, ipak smo ga u slast pojeli. Poslije smo saznali da se kolač zove Flija. Krenusmo dalje ali je tempo baš bio sporiji, ne zbog jakog uspona, već zbog preukusnih šumskih jagoda i malina koje smo brali usput, i kojima nismo mogli odoljeti. Kako smo se približavali sedlu vrijeme se kvarilo. Oblaci su se brzo navlačili ali nismo odustajali. Pogled sa sedla nam oduzima dah, woowww nismo ni sanjali da su Prokletije sa ove strane tako impozantne. Posmatrali smo ljepotu oko sebe i zanijemili sve troje. Vrijeme se pogoršavalo a i svi značajniji vrhovi su bili podaleko od nas, nekih još dvadesetak kilometara hoda u jednom smjeru, pa odlučismo na obližnji vrh da se popnemo i odmorimo. Vjetar se sa visinom pojačavao te su i jakne se morale obući. Izlaskom na vrh smo sjeli i izvadili grickalice te smjestivši se u zavjetrinu posmatrali i komentarisali okolne vrhove. Slikanje i odmor nam je skratila kišica koja je počela sipiti. Vrijeme je za povratak u kamp. Nakon popodnevnog obroka i spremanja odlučismo da idemo kući primorskom cestom kroz CG. I opet na granici smo dobili određeno vrijeme za koje trebamo napustiti CG, bez zaustavljanja, ali ovaj put nismo mogli odoljeti da ponegdje i svratimo. Malo svratismo do Budve i Kotora. Neobično da u sred sezone na moru oko 21h budu prazne ulice, a da su na hotelima pogašena svjetla. Iako je idealno vrijeme za večernju šetnju turista skoro da i nema, a izgleda ni domaćeg stanovništva. Nakon kratkog obilaska CG prešli smo u BIH, te zbog umora, našli smo idealno mjesto za noćenje – smještaj na livadi sa pogledom na obronke Zelengore, Maglića i Volujka. Ujutru svratismo do Tjentišta te nastavismo dalje da putujemo nazad kući. Skoro 1600 km i 4 države u 5 dana…zaista predivan odmor i puno toga prelijepoga se vidjelo za tako malo vremena…i tako Macika je bogatija za još 3 države u kojima ranije nije bila.