Grad Daelminium, koji se nalazio na planini Libu, između sela Kongore i Borčana, je bio centar ilirskog plemena Delmati, koji su ujedno i najstariji stanovnici područja Šujice. Iako u namjeri da sačuvaju svoju nezavisnost Dalmati, nakon dugotrajnog i čvrstog otpora, sa nekoliko prekida, više od 160 godina, bili su pokoreni od strane Rimljana početkom I. stoljeća. Veoma brzo, uz tok rijeke, Rimljani su izgradili put od Salone (današnji Solin kod Splita) prema unutrašnjosti rimske provincije Dalmacije, te je time područje naselja Šujica bilo tada strateški važno.
Ali naziv naselja Šujica spominje se prvi put 1516. godine u turskom defteru (popis poreskih obveznika) kao mjesto u nahiji Kupres kadiluka Neretva.
Kao dio puta koji je vodio ka Saloni, ostao je sačuvan od zaborava, jedan od najstarijih mostova u Bosni i Hercegovini, Rimski most na Šujici.
To je kameni most sa četiri mala i jednim, srednjim, većim svodom koji se nadvija nad rijekom Šujicom. Kako potiče još iz I. stoljeća, impozantna je i zanimljiva činjenica da je star čak 2.000 godina. Iako teško odupire se vremenu, njegovi čuvari su mu potpomogli sa malom obnovom da opstane ali, po nama, nisu mu umanjili baš nikakvu vrijednost. Još uvijek prkosi vremenu i još uvijek se možemo prošetati preko njega, sa jedne obale rijeke Šujice na njenu susjednu obalu. Most zovu još i Galečka ćuprija.
Šujica je rijeka ponornica koja ima zanimljiv tok, čak dužine oko 40 km, sa mnogo okuka, zbog čega ju je publicista Zuko Džumhur nazvao - najkrivudavija rijeka na svijetu. U rijeci Šujici, koju krasi izuzetno čista voda, žive pastrmka i lipljen, kao i riječni rak. Rep raka se u narodu naziva šuja, tako da se vjeruje da je ovo mjesto i dobilo ime Šujica po njemu.
Hidronim Šujica znači lijeva rijeka, lijevi pritok, što je ostvareno i u ovom slučaju, jer vode s Kupreškog i Duvanjskog polja pripadaju lijevoj strani sliva rijeke Cetine. Najprije dva vodotoka Milač i Mrtvica poniru u dnu Kupreškog polja, a ponovo se pojavljuju na površini zemlje u obliku izvora Veliki i Mali Stržanj, od kojih nastaje rijeka Šujica. Dakle, Šujica izvire na samom sjevernom rubu Duvanjskog polja, ispod prijevoja Malovan. U Šuičkom polju prima desnu pritoku Jaruge, pa opet teče kroz usku klisuru do ulaska u Duvanjsko polje. Rijeka nestaje pod zemljom u velikoj estaveli Kovači, istoimenom obližnjem selu Kovači, u jugozapadnom dijelu Duvanjskog Polja. Vode Šuice potom djelimično izbijaju na izvoru Ričine u selu Prisoje, koje se nakon kratkog protoka od cca 0-50 metara, u zavisnosti od vodostaja u akumulaciji, ulijeva u akumulaciju Buško jezero. Buško jezero je 1972. godine puštanjem u rad Hidroelektrane Orlovac pretvoreno u najveće umjetno jezero u Europi s površinom oko 56 km². Pokrećući turbine te hidroelektrane, vode iz Buškog jezera se ulijevaju rijekom Rudom u Cetinu. Dakle, Šujica je na taj način lijevi Cetinin pritok.
Budući da je tlo veoma propusno - šuplji krš - sva ta silna voda izgubi se brzo u podzemlje, te ovaj kraj pored obilja oborina pati od ljetnih suša i nestašice vode u nekim naseljima. Njezin mali pritok Drina teče samo kišni dio godine, a tvore je Miljacka i Studena - obje izviru ispod planine Gvozda. Studena izvire u selu Crvenicama na čijem se izvorištu nalazi i izletište Studena. Ostrožac je potok koji nikada još nije presušio i glavni je izvor za opskrbu vodom Tomislavgrada i okolnih sela. Izvire ispod Vučipolja, a ulijeva se u Šujicu kod Kovača. Na prostoru Vinice se nalazi izvor vode iz Zavelima, a naziva se Česma, te voda iz pećine Brina koja se jednom godišnje izljeva po Viničkom polju.
Otomanski pisac Evlija Čelebi opisuje Šujicu godine 1660. kao maleno selo na prostranoj i plodnoj dolini, a Šuičane kao vrlo srčane i hrabre.
Ako još uvijek niste posjetili ovaj kraj i prošetali se do Rimskog mosta na Šujici, vrijeme Vam je. Osim bogate historije koju nosi ovaj prostor, zelenilo i umirujuća voda će Vam biti dovoljni za opuštanje i bijeg od civilizacije.
