U Hallstatt nismo došli da nešto osvojimo, nego da se malo izgubimo. Došli smo s ruksacima na leđima i Macikom koja je već na prvom koraku shvatila da ovo nije obično mjesto. Hodala je polako, ali sigurno, kao da provjerava teren prije nas. Ovdje čak i zrak ima drugačiji ritam, kao da diše tiše da ne probudi planine.

Kretali smo se uskim ulicama, blizu jedno drugome, jer Hallstatt ne voli razmake. Kuće su nam se naginjale kao stari znanci, cvijeće s balkona gledalo nas je znatiželjno, a Macika je ponosno koračala ispred nas, rep visoko podignut — kao mala vodičica kroz selo.

Nismo jurili. Sjeli smo uz jezero i pustili da nam se misli razliju po vodi. Planine su se ogledale u tišini, a mi smo se ogledali u sebi. Macika je tada zastala, sjela uz samu obalu i pažljivo promatrala odraz, kao da i ona traži svoje mjesto u toj slici.

Avantura ovdje nije bila u visinama ni dubinama, nego u sitnicama:

u mirisu kave pomiješanom s vlagom jutra,

u sporim koracima preko starih drvenih mostića,

u osjećaju da nam ništa ne nedostaje.

Šetali smo bez plana, gubili vrijeme namjerno. Macika je zastajala kod svakog kamena i svake klupe, njuškala, promatrala labudove s ozbiljnošću pravog lovca koji zna da je lov danas samo pogled. Mi smo se smijali, jer putovanje s mačkom uči te strpljenju i prisutnosti.

Kad je pao sumrak, Hallstatt je utihnuo još više. Svjetla su se palila polako, kao da se netko boji narušiti čaroliju. Skupili smo povodac bliže sebi, a Mačika je hodala tik uz nas, mirna, kao da je i sama dio ove tišine.

Otišli smo znajući da nismo vidjeli sve, ali smo osjetili dovoljno.

Hallstatt nam nije dao atrakcije — dao nam je mir.

A to je, na kraju, bila naša najveća avantura.