Na put prema jezeru Ragogna krenuli smo bez velike buke i bez plana koji bi nas sputavao. Takva su nam putovanja najdraža ona u kojima put vodi nas, a ne obrnuto. Kad smo stigli, jezero nas je dočekalo tišinom. Ne onom praznom, nego živom — tišinom u kojoj se čuju krila ptica, lagano ljuljanje trske i vlastite misli. Macika je hodala ispred nas, na povodcu, znatiželjna i ponosna, kao da već zna da nas čeka nešto posebno. Voda je bila mirna poput zrcala, a oko nje šuma koja ne traži pažnju, nego je sama po sebi dovoljna.
Macika je odmah stala uz obalu. Gledala je vodu, pa nas, pa opet vodu. Kao da provjerava je li ovo mjesto sigurno za pamćenje. Krenuli smo stazom koja se pruža uz jezera. Hodali smo sporo, bez žurbe, jer ovdje nema potrebe ići brzo. Svaki korak imao je smisao. Sunčeve zrake probijale su se kroz krošnje, a sjene su plesale po zemlji. Macika je njuškala travu, zastajala, promatrala ptice koje su se dizale iznad vode, pa bi nastavila dalje, sigurna i mirna.
U tim trenucima nismo razgovarali puno. Jezero Ragogna ne traži riječi. Ono traži prisutnost. Osjećali smo kako se svakodnevni nemir polako povlači, kako misli postaju jednostavnije, a srce tiše.
Popeli smo se na posmatračnicu blizu vode. Macika se smjestila između nas. Gledali smo odraz neba u jezeru i pomislili kako neka mjesta ne služe za fotografije, nego za unutarnje uspomene — one koje se nose dugo, bez dokaza da su ikad postojale.
Dok smo odlazili, okrenuli smo se još jednom. Macika također. Kao da smo svi troje istovremeno rekli:
Vratit ćemo se.
Jezero Ragogna ostalo je iza nas, ali ne i iz nas.
A putovanje s Macikom još jednom nas je podsjetilo da najljepše avanture ne traže daleke destinacije, nego otvoreno srce i dobre suputnike.