Jutro nas je dočekalo hladno, ono koje se uvuče pod kožu prije nego što uspiješ duboko udahnuti. Magla je ležala nisko nad vodom, a šuma je šaptala, kao da ne želi da je iko probudi. Macika je prva zakoračila – tiho, oprezno, kao da zna da ovo mjesto ne voli buku.

Hodali smo uz močvaru, gdje voda miruje kao ogledalo, a polomljene grane pričaju stare priče. Paprati su bile posrebrene mrazom, a Macika je zastajala kod svake, njuškala, slušala, gledala. Ona nike žurila. Ona putuje kako treba – polako, s poštovanjem.

S vremena na vrijeme, pogledala bi nas, onim svojim ozbiljnim očima, kao da pita:

„Jesmo li vidjeli? Jesmo li osjetili?“

I jesmo. Hladnoću jutra, vlagu u zraku, miris lišća koje se predaje jeseni.

Šuma nas je primila kao stare znance. Nije tražila ništa, samo da budemo tihi. Voda je nosila odraz neba, a mi smo nosile mir. Macika je na kraju sjela na obalu, repom dotakla površinu i napravila male krugove, kao da zatvara jedno poglavlje.

Ovo nije bilo putovanje na mapi.

Ovo je bilo putovanje u tišinu.

I Macika je, kao i uvijek, znala put.