Planine zimi imaju poseban karakter. Zvukovi su tiši, staze mirnije, a svaki korak po snijegu podsjeti te koliko je priroda zapravo velika i živa. Tog jutra krenuli smo prema Ivanščici bez velike gužve, bez žurbe – samo sa željom da provedemo nekoliko sati u planini.
Dok su se prve zrake sunca probijale kroz šumu, staza je bila lagano prekrivena snijegom. Nije ga bilo puno, taman toliko da planina dobije onaj pravi zimski izgled.
Za razliku od većine mačaka koje biraju topli prozor ili kauč, Macika ima malo drugačiji karakter. Planine je zanimaju gotovo jednako kao i nas. Dok smo gledali put prema vrhu, Macika je imala svoje planove. Svaki panj bio je vidikovac, a svaki kamen nova stanica za istraživanje. Ponekad bi stala, podigla glavu i gledala oko sebe kao mali istraživač. Ljudi koji su prolazili često su zastajali, prvo zbunjeni, a onda nasmijani.
"Čekaj… je li to mačka?"
Da, mačka planinarka.
Nekoliko puta smo zastali samo da poslušamo šumu. Bez vjetra, bez ljudi, samo škripanje snijega pod nogama.
U jednom trenutku Macika je skočila na stari panj uz stazu. Sunce je u tom trenutku izašlo iznad krošnji i obasjalo okolinu. Snijeg je lagano svjetlucao, a ona je stajala gore potpuno mirno. Kao da pozira planini.
To je bio onaj mali trenutak zbog kojeg nosiš fotoaparat na izlete. Ne zbog savršene fotografije, nego zbog uspomene.
Planinarenje sa mačkom potpuno mijenja tempo. Nema žurbe. Nema "moramo stići", sve se pretvara u istraživanje.
Dok ljudi često gledaju samo vrh, Macika gleda sve između - tragove životinja, kretanje lišća, mirise koje mi ni ne primjećujemo.
Na neki način podsjeti te kako zapravo treba posmatrati planinu.