Kako se približavao vikend razmišljali smo koju planinu sada da posjetimo. Ovaj put izabrasmo manje poznatu planinu, ali za koju smo čuli i čitali da je sa njenih vrhova prekrasan pogled. Ranim jutrom Macika je već mjaukala pored vrata, kao da nam govori da požurimo sa spremanjem, jer ona je već spremna za pokret. I sunce nas je mamilo svojim blještavilom da što prije izađemo van. Nabacismo ruksake i brže bolje u auto pa na put. Obasjani sunčevim zrakama uživali smo u vožnji uz more. Usput prođosmo pored Baćinskih jezera, ali se ne zadržasmo dugo, već odlučismo ponovo svratiti po povratku. Nakon nekih dva sata vožnje dolazimo pod malenu planinu Rujnicu, sa najvišim vrhom od svega 735 m/nv.

Planinarska staza je počinjala nedaleko od sela Desne. Macika jedva dočeka da stanemo, da izleti van i prepusti se njuškanju i uživanju. Na početku staze, dok smo prolazili pored porušenih kuća, bila je na povodcu, a čim smo stupili na usku stazu pustismo je da slobodno šeta. Dobro markirana staza kojoj se nije nazirao kraj, bila je raj za Maciku. Suhozid uz samu stazu je bio idealan teren za Macikine šapice, skakutala je sa kamena na kamen. Čim bi naišla na kakvu rupu, odmah bi se zavlačila istražujući šta se nalazi u njoj. Osluškivala je oko sebe ne bi li čula kakvo šuštanje, nadajući se gušterima, skakavcima ili nekim bajama koje bi mogla da lovi. Ali nažalost, iako je bilo lijepo vrijeme, još uvijek sunce ih nije izmamilo van. Jedva je dočekala da naiđe na neko drvo, da malo isturpija svoje noktiće. Trčkarala je ispred nas, a nailazeći na veći kamen sakrivala bi se i izvirivala da provjeri da li dolazimo. Čim se približismo dade se ponovo u trk, kao da je željela biti neuhvatljiva. Čas je izvirivala i iza malenih kamenja, što nam je posebno izmamilo osmijehe na lice. Glavicu je pokušala sakriti, malene uši i okice su virile, a tijelo na drugoj strani nezaklonjeno bilo, ali je vjerovala da je ne vidimo. Kao maleno dijete radosno se igrala skrivača sa nama.
Prateći Macikine korake i šetajući stazom, zaobilazili smo vrh Velika Rujnica. Ubrzo stigosmo do skretanja za najviši vrh, te nastavismo dalje, ali sad sa prekrasnim pogledom ka bosanskohercegovačkim planinama obgrljenim sniježnim prekrivačem. Tu nas dočeka i prohladan vjetar, koji je svakim korakom sve jače puhao.

Dalje staza polahko vodi uzbrdo, uz rastinje koje postaje sve više, te se pred nama ukaza i sedlo na koje trebamo izaći, da bismo se uputili i na završni uspon. Uz smijeh i priču, zaokupljeni predivnim vidicima a i Macikinom igrom, dolazimo do prijevora između Velike Rujnice i Babine Gomile. Čekao nas je oštar uspon grebenom, a vjetar je i dalje puhao neumorno. Vijugavom stazom, po siparu i stijenama, dolazimo do betonskog stuba kojim je označen vrh. Što se tiče pogleda, nisu ništa slagali. Zaista nevjerovatan vidikovac. Veličanstveni prizori ispred nas... Biokovo, Kamešnica, Čvrsnica, Vran pa i mnoge dalje planine, a tu je i fantastična delta Neretve te obližnji otoci.
Vjetar nas nije spriječio da uživamo u tom trenutku, pa smo malo posjedili i lagano krenuli nazad. Babina Gomila je prevazišla naša očekivanja, bila je mnogo ljepša nego što su pričali. Oprezno smo se spuštali ka prijevoru, ali kao hipnotisani i dalje nismo mogli pogled odvojiti od tog zadivljujućeg prizora. Prateći Maciku vrlo brzo se spustismo do auta, a ona odmah zauze svoju poziciju. Kao da joj je ovaj dan bilo sasvim dovoljno šetanja i trčkaranja, pruži se na svoju dasku od gepeka i poče da se čisti. I mi se na brzinu raspremismo i uputismo ka predivnim Baćinskim jezerima. Sa fantastičnim pogledom na jezera odlučismo na licu mjesta i da večeramo. Iako smo planirali dočekati zalazak sunca tu, ipak odlučismo vratiti se kući. Vozeći uz more ipak smo bili počastvovani predivnim zalaskom sunca, te smo se zaustavili da uživamo u tome.
Kako se noć nadvijala nad nama tako i mi ubrzo dođosmo kući i pođosmo na počinak prezadovoljni doživljenim trenucima na ovom putovanju.