Prvi dan nove godine odlučismo da posjetimo Visočicu i njen vrh Vito. Jutro je bilo obećavajuće. Snijeg na krošnjama drveća te plavo nebo činilo je prekrasnu zimsku idilu. Iako su nad vrhovima bile kapice magle nismo gubili vrijeme već se brzo spakovali i krenuli ka vrhu. Iz Tušila kroz sniježnu šumu počeo je polagani uspon stazom prekrivenom većim nanosima snijega ali uz smijeh i priču smo samo koračali te nismo osjetili nikakav napor. Ponegdje bi iz bjelila iskočila poneka markacija pokazujući nam da smo na dobrom putu.

Približavajući se Amfiteatru vrhovi su nestajali ispred nas, gutala ih je magla. Bjelilo nas je okruživalo, više nije bilo plavog neba, magla se u potpunosti navukla. Tokom puta smo na koji minut vidjeli vrh Vito i poslije se sakrio u gustoj magli. Odmarali smo par minuta nadajući se da će se vrijeme popraviti ali uzalud. Magla nam donese i sitne pahulje snijega pa smo odlučili da se vratimo nazad do auta. Protiv prirode se ne može. Nije prvi put da nas magla skrene sa puta ka vrhu Vito, ali ne žalimo jer sami posjet Visočici nam pruža posebno zadovoljstvo. Laganim korakom spustismo se do obližnjeg doma gdje se ugrijasmo uz čaj i ukusnu hranu te se nakon duže pauze uputismo kući.

Dan nam je u potpunosti iskorišten boravkom u prirodi bez obzira na to što nismo stigli na planirano konačno odredište. Nije gušt samo ispenjati vrh, posebniji je put ka vrhu protkan smijehom i veseljem i raznim dogodovštinama bez kojih je svaka avantura nemoguća.

#Triofantastiko