Na prostranstvima netaknute prirode Livanjskog polja i planine Cincara imate priliku doživjeti blizak susret sa divljim konjima koji bezbrižno žive pod njegovim padinama. To je jedinstvena prilika gdje im možete prići, možda budete sretne ruke da vam dopuste da ih pomilujete a obavezno će da dopuste da ih nahranite.

Ovaj put smo odlučili da odemo na zimski uspon na Cincar i tom prilikom vidimo i prekrasne divlje konje. Spakovali smo stvari poslije burnog vikenda koji smo proveli u znaku GSS-a. Iako smo očekivali noć prije polaska da ćemo se odmoriti, naša krv u venama i naša Macika nisu nam dozvoljavali. Samo što je svanulo već smo bili u autu veseli i spremni za novu avanturu. Krenuli smo prema Livnu i dalje na Cincar, pa makadamom dođosmo sve do planinarskog doma Kruzi. Pošto je radni dan nije bilo gužve... samo tišina i ljepota koju morate doživjeti. Na brzinu izvadismo rance iz auta, nabacismo gojzerice te se uputismo ka Cincaru. Brežuljci koji su se pružali ispred nas izgledali su tako nestvarno. Vidjeli smo i divlje konje koji su slobodno šetali tom ljepotom a na kraju svega stajao je ponosni Cincar. Sav prekriven bijelim pokrivačem stajao je i pričao svoju priču, priču o nestvarnoj ljepoti i slobodi za divlje životinje koje su tu boravile. Malo zastadosmo da upijemo tu ljepotu pa krenusmo dalje. Macika je radoznalo posmatrala konje u daljini te trčkarala okolo nas. Nebo je imalo tako neobičnu plavu boju koje je sa sunčevim zrakama i bijelim pokrivačem činilo posebno magično okruženje. Polahko brežuljak po brežuljak dolazimo do podno Cicara i pravimo pauzu za čaj i doručak. Gledajući prema padinama Cincara komentarišemo kako nam je najsigurnije i najlakše doći do vrha. Odabrasmo rutu kretanja i brzo stigosmo na snijeg. Izvadivši dereze iz ruksaka Macika nas je čudno posmatrala. S derezama na nogama krenusmo dalje ka vrhu, a vjetar je počeo polahko da puše. Pogledi koji su se otvarali pred nama ostavljali su bez daha. Kako smo se penjali ka vrhu vjetar nam je bio sve jači i jači a vidici sve ljepši i ljepši. Maciku smo sakrili u ruksak, odakle je znatiželjno izvirivala. Uživajući u svemu tome, čak i u konstantnom jakom usponu, izašli smo i na sami vrh gdje je vjetar bio nemilosrdan ali nije nam kvarilo raspoloženje. S jedne strane Kamešnica, Troglav i Dinara s druge Vran i Čvrsnica a u daljini Biokovo, zaista prekrasan krajolik. Oči su upijale tu ljepotu. Slikanje kraj table na vrhu Cincara 2006 mnv trajalo je kraće nego što smo planirali. Napravismo koju sliku i pokret nazad da nađemo divlje konje. S oprezom spustismo se do mjesta gdje nije bilo snijega, skinuli dereze te krenuli ka domu. Sunce je bilo visoko iznad nas a mi smo se šetkali zadovoljni usponom a i Macika se bacila u lov na poljske miševe te nismo htjeli da žurimo. Dođosmo i do auta ali na konje nismo naišli, samo smo ih vidjeli u daljini. Krenusmo kući malo razočarani. Ali kada smo krenuli nazad ka Livnu, samo 1km od doma, ugledasmo konje pored puta. Pojaviše se pred nama te smo odmah zgrabili hrane i pojurili prema njima. Gledali su nas znatiželjno a i mi njih. Bili smo pažljivi kada smo im se približavali da ne preplaše se ili da nas ne napadnu u tom slučaju. Ali kada smo zašuškali kesom od hrane poletjeli su prema nama. Malo smo se i prepali kada su naglo prišli bliže. Vidno su bili ugojeni što znači da je to savršeno stanište za njih. Zimi i lokalci vode brigu o tome da imaju dovoljne hrane da prezime. Ovaj put nismo imali hrabrosti hraniti ih iz ruke niti milovati, djelovali su malo više divlji. Istresli smo im hranu i odmaknuli se i posmatrali kako jedu. Nisu nas se plašili i zaista su izgledali veličanstveno. Već je sunce počelo zalaziti pa i mi krenusmo kući zadovoljni provedenim danom na Cincaru i što smo ponovo imali blizak susret sa tim predivnim stvorenjima.