DRAGULJ PROKLETIJA

Tog jutra i tišina je imala svoje draži. Kako se priroda budila tako i mi sa njom. Dok smo se pakovali, Macika se odmah dala u njuškanje okoline. Spakovasmo stvari i krenusmo bez jutarnje kafe na put. Ubrzo ulazimo u gustu šumu. Kroz njene zelene krošnje sunčeve jutarnje zrake su se jedva probijale a mi veseli i odmorni polahko smo se penjali vijugavim planinarskim putem koji je vodio ka vrhu. Polahko serpentina po serpentina i dolazimo do kraja planinarskog puta te izađosmo na široki šumski put koji je vodio u dolinu, pokraj porušenog objekta (Karaula Zastan) i osvježavajućeg izvora vode. Ubrzo ponovo ulazimo u šumu. Jutro je bilo prohladno ali i Maciki i nama je ta svježina godila. Penjali smo se sve više i više nestrpljivo čekajući da vidimo Dolinu jezera. Uskoro pred nama se ukaza prvo jezero a zatim ugledasmo još jedno. Znali smo da ih ima još usput ali nismo očekivali ovako kristalno čista jezera kao oči gorske, obgrljena sa raznobojnim cvijetnim livadama. Sve je bilo očaravajuće. Smjestismo se u hladu pored jezera te napravismo kaficu uz slasni doručak da se malo osvježimo. Macika je znatiželjno istraživala jezerce. Lovila je i pratila sve što se kreće pa čak i daždevnjake u jezeru. Vidno zadovoljna trčkarala je i njuškala. Čini nam se da nikad slasnije nije kušala vodu nego ovaj put. Potpuno predana ispijala je hladnu jezersku vodu. Čak je malo i nožice skvasila u njemu. Vrijeme dođe da krenemo dalje preko livade do malog uzvišenja koje je dijelilo kristalna jezera. Pogled je bio veličanstven. Ubrzo dolazimo do kamenjara koji je bio pokriven snijegom ali to nama nije smetalo. Čak nam je bila i draž vidjeti i osjetiti snijeg u osmom mjesecu. Pošto smo prvi put tu, pod pretpostavkom da su možda vrtače prekrivene snijegom, morali smo malo da skrenemo sa puta jer opreznost i sigurnost nam je na prvom mjestu. Kamenjar je bio sve duži i duži, bar se nama činilo kako smo hodali njime. Visoke stijene su se izdizale iznad nas a mi tako malešni u sredini. Macika se šetkala i zavirivala u sve jednu rupu u stijenama, ali kada je sunce već bilo visoko iznad nas tražila je da uđe u ruksak. Korak po korak u teškim gojzericama smo lagano ali sigurno išli ka vrhu. Mnogo smo čitali o siparu pred sami vrh i kako je opasan i zahtjevan ali nismo očekivali da ćemo zaista sa toliko opreznosti morati ga i preći. Kada smo došli pod sami vrh dočekala nas je vertikalna stijena uz koju smo se morali popeti i baš neugodan sipar za hodanje, ispod kojeg je provalija. Penjući se stijenama ugledasmo ljude kako idu preko snijega koji smo mi zaobilazili, tako da odlučismo da pri spustu i mi idemo tuda. Pri samom vrhu začuše se glasovi a Macika odmah izleti iz ruksaka i sama krenu prema vrhu. Kada smo ugledali krst na najvišem vrhu Prokletija , ujedno i najvišem vrhu Dinarida, Maja Jezerce 2694 m/nv, bili smo zadovoljni što smo ispenjali, iako smo znali da ćemo morati biti još oprezniji po povratku.  Vesela družina Crnogoraca se slikala dok smo im prilazili a Macika ih je začuđeno posmatrala. Nađosmo manju zavjetrinu da odmorimo i uživamo u pogledima a Macika se dade u istraživanje okoline. Pošto smo penjali u vrijeme kada su požari buktali okolo odjednom je vjetar nanio dim i sakrio nam prelijep pogled koji se pružao sa Maja Jezerce. Ali nije nam to kvarilo ugođaj jer su Prokletije idalje izgledale fascinantno. Tako nestvarna ljepota pred nama - guste četinarske šume koje su se protezale od doline Valbona ka stjenovitim vrhovima Prokletija. Penjači su izvirali sa svih strana, samo su dolazili i dolazili. Neki sa crnogorske a neki sa albanske strane. Nakon odmora, slikanja i druženja na vrhu krenusmo nazad preko sipara te niz stijene do kamenjara. Malo poružan silazak ali s oprezom pređosmo i spustismo se do snijega. Tu napravismo pauzu posmatrajući kako sunce se probija kroz dim. Preko snijega prešli smo bez problema te se nađosmo na livadi sa prekrasnim jezerima. Nismo odolili još malo vremena da provedemo u njihovom okruženju. Ne može se čovjek nagledati te ljepote. Sa zalaskom sunca ulazimo u šumu gdje nas je i zahvatio mrak. Na izvoru dopunismo vodu, te livadom do one prve guste šume koja nas je svojim serpentinama vodila sve do auta. Odmah smo se dali u spremanje večere i počesmo prepričavati današnjih trideset i kusur kilometara što naše noge pređoše. Sa mrakom započesmo, sa mrakom završismo današnje planinarenje. Koliko god dan da traje nama nikad nije dovoljno vremena da uz sunčevu svjetlost šetkamo se predivnim planinarskim krajevima. Uvijek nas sa planinarskih puteva isprati prekrasan mjesečev sjaj.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram