Odlučismo da prvu ovogodišnju avanturu doživimo u zagrljaju naše najdraže bosanskohercegovačke planine Prenj. Ranom zorom krenusmo na put upregnuti teškim rancima. Dočekalo nas je maglovito i prohladno jutro ali već opremljeni i za to krenusmo iz Konjičke Bijele do planinarske kućice Jezerce. Vijugava planinarska staza se gubila u gustoj šumi obgrljena maglom. Macika je oštrila svoje noktiće na drveću pa smo zaostajali svako malo da ona obavi sve što je naumila. Iako je staza sa konstantnim jakim usponom, sve to nam je pružalo posebnu draž. Polahko priča po priča i dolazimo do Skoka odakle se pružao predivan pogled na dolinu Konjičke Bijele i okolne vrhove Prenja. Macika je malo hodala a malo se izležavala na ruksaku da bismo brže prešli neke dijelove staze. Da se nje pitalo uspon bi išao puno sporije da može stići onjušiti svaki pedalj Prenja. Izlaskom iz šume dolazimo na kamenjar ispod Osobca. Sunce nas je obasjavalo i grijalo pa je još veći gušt bilo planinariti. Čim smo prešli kamenjar i kratki dio uske planinarske staze nađosmo se ispred planinarske kućice Jezerce. Mala planinarska kuća limenog krova smještena između vrhova Prenja u svako doba godine izgleda bajkovito. To je zaista posebno mjesto za nas i uvijek joj se rado vraćamo.
U toplini doma i ugodnom društvu provedosmo veče te ubrzo utonusmo u san. Ranim jutrom dok smo se nastojali razbuditi Macika je već bila spremna za njuškanje i istraživanje. Iako nema snijega, mraz je obijelio prirodu oko nas. Čim smo otvorili vrata kućice Macika se dala u bijeg. Radosno je trčkarala, tek ponekad bi došla ugrijati malo svoje roze šapice mokre od rose i opet se dala u akciju. Spremanje i uspon koji smo planirali na Zelenu glavu, najviši vrh Prenja, prošao je začas. Krenusmo ka sedlu ispod Kopilice nadajući se da će gore biti više snijega. Polahko korak po korak dolazimo do sedla gdje ukazaše nam se, između ostalog, Zelena glava i Otiš. Sunce je obasjavalo njihove strme litice pokrivene sa malo snijega. Vjetra nije bilo a sunce je sve više i više grijalo. Macika se šetkala i pozirala. Vidno iscrpljena ubrzo je tražila mjesto za odmor. Svu noć je provela budna osluškujući kakvo kolo miševi vode. Neprespavana noć je stigla i sad je tražila malo mira za sebe. Ubacivši je u ruksak da odmara krenuli smo dalje. Izbacila je glavicu napolje ipak da prati šta se dešava i da uživa u ovom prekrasnom danu bar na taj način. Dođosmo do sniježne padine i pripremismo zimsku opremu za penjanje. Laganim korakom dolazimo do vrha. Čelični stub sa limenom tablom stajao je na vrhu, kako planinari kažu, Bosanskih Himalaja. Dok smo rančeve spuštali Macika je već izletila i dala se u njuškanje. Pogled koji se pruža sa vrha je nešto vrijedno svakog koraka i napora koji se prođe dovdje. Mogli bismo satima samo sjediti i posmatrati oko sebe. Ali ipak trebalo se vratiti nazad u Konjičku Bijelu, pa još malo ostasmo i krenusmo pakovati se za spust. Oprezno se spustismo preko sniježnih padina i opet skinusmo zimsku opremu pa lagano ka kućici. Još malo nanosa snijega mjestimično je bilo. Ali čim smo prešli taj dio Macika se dade u šetkanje i vodila nas je skroz do kućice. Dolaskom na Jezerce mi smo se dali u pripremu ručka i pakovanje za povratak ka autu, a Macika se poče čistiti i pripremati za spavanje. Malo odmora i bi vrijeme za povratak kući. Zbog hladnoće i bržeg hoda ubacismo Maciku u ranac, a glavica joj je ponovo vani da ima pod kontrolom sve oko sebe. Tako brzo nam prođe vrijeme povratka da ne osjetismo umor kad dođosmo kod auta. Krenu prepakiranje te polazak do Konjica na kaficu. Prezadovoljni provedenim vremenom na Prenju vratismo se kasno u noć, u toplinu svoga doma.
